boriscigler

Mentalna gimnastika

07.10.2012.

Prećutni dogovor sa đavolom - kako krademo sami od sebe

Bliži se vrijeme kada se, opet, po ko zna koji put, spremam za odlazak u Amsterdam. Već zadnje tri godine, u borbi za svoje snove, skačem kao po šahovskoj tabli između ove dvije zemlje. Potpuno različite, a opet meni obje drage. Meni obje privlačne, a opet često odbojne. Nesavršene, svaka sa svojim nedostacima i manama koje me tjeraju da budem i osjećam se i tu i nigdje. U potrazi.

Obje zemlje posmatram gledam kroz dvije prizme ili kategorije. Prva kategorija je zemlja, geografsko područje sa svojim karakteristikama koje su tom području date od prirode, Boga ili svemira kako je kome draže. Drugu kategoriju čini sve ono što nije djelo prirode, već čovjeka i sve ono što je čovjek izgradio, uradio i radi. Druga kategorija je zapravo društveni sistem ili društvo kojeg su izgradili stanovnici tog istog područja.

Jučer sam se vratio sa jednodnevnog puta u Hercegovinu. Upijao sam sunce, upijao sam zemlju. Doručkovao sam uz pogled na Stari Most. Ručao sam u hladu izvora Bune, uz pogled na blagajsku tekiju. Popio sam čašu hercegovačkog vina u zalazak sunca na Jablaničkom jezeru. I bio sam sretan, zadovoljan i zaljubljen. Zaljubljen u zemlju, planine, sunce, rijeku, jezera, hranu, stijene i prirodu bogatu i savršenu kao rijetko gdje na svijetu. No, nigdje nisam dobio račun.

Ako bi pogledali drugu, društvenu kategoriju ove zemlje - ekonomiju, firme, poslovnu praksu, korespondirajuće brojke i ekonomske pokazatelje, zatim kuće, ceste, pa i lica, zapravo sve ono za šta je ljudski faktor zaslužan u ovoj zemlji - slika je više nego tužna, prljava i ofucana. Istovremeno, i ono najbitnije, u više nego očitom nesrazmjernu sa prirodnom ljepotom kojom ova mala zemlja i više nego obiluje.

Bosna i Hercegovina, kao i većina balkanskih zemalja ima jednu zanimljivu karakteristiku, rekao bih i prećutno instaliran sporazum između onih koji su vlasti i njenih građana. Svi kradu i potkradaju, samo jedni malo više od drugih, a zapravo na kraju svi sami od sebe, uskrajući jedni druge za zemlju ugodnog, skoro pa idealnog života.

Prećutni dogovor sa đavolom, zapravo je dogovor između ljudi samih sa sobom. Građane ove zemlje niko nije razvlastio, niko nije natjerao da voze po najlošijim cestama, da imaju najprljavija naselja, da nemaju parkinga, da imaju kuće bez fasada i da žive u društvenom sistemu koji ih muči i ne pruža ono što im treba. Građani ove zemlje su se dogovorili, prvo sami sa sobom, da ne umiju i ne znaju sebi napraviti bolje.

Ako i žele nešto bolji sistem, nisu naučili, barem još uvijek, da se društvo i sistem gradi i stvara zajedničkim angažmanom i učešćem sviju, a ne dobija kao poklon, ili kao humanitarna pomoć. Na kraju, dobili su sve što im je priroda mogla dati – sunce, kišu, snjeg, rijeke, jezera, planine, more, livade, pećine, oko nečega bi se mogli malo i potruditi zar ne?

Ipak izgleda da ne. Barem ne još uvijek.

Pa kako se odvija i u čemu se ogleda taj prećutni sporazum sa đavolom, samim sobom i između stanovnika i njihovih kao predstavnika – onih koji su na vlasti? Zapravo vrlo jednostavno. Naime, iako su ljudi mahom nezadovoljni sistemom u kojem žive, nisu dovoljno nezadovoljni da bi nešto konkretno po tom pitanju i učinili. U smislu da investiraju od svog svakodnevnog vremena sat-dva da se bave pitanjima koja se ne tiču samo njih, nego društva u cjelini. Istovremeno se žale i sjete tog istog sistema kada ih on razočara, zazivajući i okrivljujući nekoga drugoga kao odgovorne osobe za neko stanje ili situaciju. Te se situacije dešavaju svaki put kada ljudi učahureni u svoje mikro svijetove, ipak moraju iskoračiti u zajednički svijet i doći u kontakt sa društvenom infrastrukturom – bilo da je to cesta, škola, bolnica ili opština. Kako je moguće da nisu dovoljno nezadovoljni da bi nešto uradili, promijenili, angažovali se? Mislim da se odgovor krije u podatku koji sam gore naveo, a to je da nigdje u Hercegovini za usluge i proizvode koje sam konzumirao, nisam dobio račun. Od parkinga i spavanja, do jela i pića. Drugim riječima ti ljudi su, ne izdavajući mi račun, izbjegavali prijavljivanje prihoda, a samim time i poreza. Iz poreza bi se po pravilu trebale finansirati sve te stvari koje su sada ofucane, prljave i loše. A njihove finansiranje kontrolisati od strane stanovnika koje te novce i daju. No to se ne dešava, pogotovo ovaj dio kontrole potrošnje novca kojeg dajemo, jer je sistem baš kako je nama omogućio da malo po malo krademo, tako je omogućio onima na vrhu da to isto rade. Samo malo više

Krađa i varanje sistema takvog kakav jeste je nešto što se događa svakodnevno i nešto u čemu svi mi učestvujemo. I sve sam više siguran, da je to prećutni dogovor u kojem svi učestvujemo i jedan od glavnih razloga zbog čega se u našoj zemlji ne dešavaju nagle promjene na bolje.

Naime, BiH je zemlja gdje svi učestvujemo u korupciji, htjeli to priznati ili ne. Bivajući prividno oslobođeni tj. ne kažnjeni za izbjegavanje obaveza prema sistemu, bilo to plaćanje kazne policajcu, ili traženje tj. izdavanje računa za parking, dobijamo kakvu takvu satisfakciju i podlogu za aminovanje šire društvene disfunkcionalnosti koja počiva na neradu i nesposobnosti onih koji sistem vode – političara i državnih zaposlenika. Dopuštajući nam da se 'provlačimo' sa manjim prekršajima i nepoštivanjem pravila društva, vođe sistema kupuju i moderiraju našu intertnost. Može se stan iznajmiti, a ne prijaviti porez, može se napraviti prekršaj a ne platiti kazna, može se parking naplatiti, a ne izdavati račun itd.

No istovremeno, dok svi mi po malo krademo, oni na vrhu kradu naveliko. Jer, mi očigledno, iako smo toga svjesni, to ne sprječavamo. A i kako bi, kada hajde eto, ipak se nekako provlačimo, živimo i sa ovom malo što imamo. Što se kaže, „Šuti, dobro je“

Kada bi sistem bio oštriji, mjere kontrole efikasnije, njegovi članovi manje bi varali i krali, ali istovremeno od tog sistema očekivali i tražili više. E to je upravo ono vođe sistema ne žele, jer je to situacija koja im ne odgovara. Sve dok svi mi pomalo krademo i provlačimo se kroz sistem, ne shvatamo da podržavamo sistem koji je zapravo i napravljen da bude takav - jednostavan za varati. Samo, ko je bliži vrhu, može se provlačiti sa većim prevarama sistema.

Ono što je problem u svemu tome, jeste što svi sebi krademo mogućnost života da živimo u zelji koja ima sve preduslove da bude savršena, kako prirodom tako i društvenim uređenjem.

Sve u Bosni i Hercegovini što je dato od prirode je prelijepo. Sve ili većina onoga što je čovjek napravio je loše. Upravo u tom nesrazmjenu mi danas živimo. Holandija, koliko god naprednu ekonomiju imala i uređen društveni sistem, nikada neće moći promijenti svoju klimu, imati ovakva jezera i rijeke, imati i sunce i snjeg.

Mi, sistem, društvo i ljude, ipak možemo. Pitanje je samo hoćemo li znati, umjeti i imati snage. Ipak dokle god je ono što je negativno promjenjiva kategorija, ja sam optimista. Jer, planinu niko neće moći pomjeriti, ali političara, partiju ili kompletan sistem ipak mogu promjeniti ljudi.

21.03.2012.

"Para vrti gdje burgija neće" - licenciranje u BiH

Prošle godine, nekako baš u ova doba, polako sam počeo razumijevati zašto moj novi i dodatni poslovni poduhvat u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku, ali i u narednih, najmanje pet-deset godina, nema i neće imati velikog smisla. Poduzetan i ambiciozan, izložen novim trendovima i znanjima u Holandiji, uzeo sam licencu za zastupništvo usluge i kompanije Ephorus koja se bavi prevencijom plagijarizma u srednjem i visokoškolskom obrazovanju. Prevedeno na naš, vrlo efikasno sprječava kopiranje svih vrsta radova pisanih radova sa interneta, knjiga, novina, ali i između studenata u slučaju da se radi o različitim generacijama. Ova usluga je standard u SAD-u, razvijenim zemljama EU, a kompanija Ephorus jedna od vodećih u toj industriji. Pomislih, odlična prilika da se dodatno zaradi, a još učini nešto dobro i za zemlju – strukturalno poveća kvaliteta obrazovanja u našoj zemlji, približi EU standardima propisanim Bolonjskim procesom itd. Kasnije sam saznao da je vrlo teško prodati softversku uslugu prevencije plagijarizma u zemlji gdje prvo profesori više kopiraju od studenata, a zatim gdje fakulteti, da ne spominjem srednje i osnovne škole, nemaju računara. Nemaju računar. Nikako.

Jedan od odgovora sa, čini mi se Filozofskog fakulteta u Sarajevu, bio je da oni zapravo imaju samo tri računara. Tri računara na 800 studenata u glavnom gradu naše zemlje. Pauza, sjedi, odmori - odlična je to ideja, doći će njeno vrijeme. Prvo da se riješe neke bitnije i preče stvari i steknu preduslovi. Kao što je smanji broj nepismenih (trenutno smo među prvima u Evropi), ukine segregacija u školama i kršenje prava djece (postoji više od 50 škola gdje djecu razdvajaju na ulazu po nacionalnosti), pa tek onda informatizacija škola, a sa tim i stvari kao što je prevencija plagijarizma. Možda tad.

Viješću o akciji poreske inspekcije FBiH u okviru koje će vršiti nazdor, ali i sankcionisanje i to drakonskim kaznama, firme koje imaju nelicencirane tj. piratske verzije programa koje koriste bio sam zatečen, izrevoltiran, bijesan i šta već ne. Sve je izgledalo potpuno neprirodno, imputirano, nespojivo sa trenutnom situacijom, a posebno vremenom i prostorom.

Prvo, spoj (i slika u glavi) inspektora i sofisticiranih USB stickova, bez uvrede, nije baš prirodan za našu zemlju. Drugo, medijska pompa, najava, web stranica (http://www.licenciranje.ba/). Ne sjećam se da je kad bio informativni portal o tome zašto treba radnike prijaviti, plaćati PDV i tako te, ovozemaljske stvari. Treće, brojna saopštenja i korištenja brojki o tome „koliko BiH gubi“ korištenjem nelicenciranih programa od strane firmi. Opravdanje akcije i njenog prioriteta jer BiH kao gubi 18 miliona KM na nivou godine. Dakle, mnogo slika, informacija, argumenata, a ponajviše čiste gluposti i nelogičnosti. Stoga stvari treba poredati u pravilan kontekst.

Šta zapravo znamo o poštovanju prava intelektualnog vlasništva? Poštovanje IPR (Intellectual Property Rights) ili ti prava intelektualnog vlasništva je jedna od brojnih stvari u kojima BiH kaska. To je jedna od brojnih međunarodnih obaveza, koje naša zemlja nije sposobna da ispoštuje. Zašto nam to treba – zato što želimo da budemo članica WTO (Svjetske trgovinske asocijacije) gdje još uvijek imamo neku vrstu statusa „u procesu“. Zašto hoćemo tu da budemo – mnogo razloga, između ostaloga da možemo bolje izvoziti, ali i uvoziti. Aplicirali smo 1999 godine, a evo 13 godina kasnije, još nemamo članstvo. Ima tu mnogo razloga, da ne dužim.

Elem, onima kojima nije poznato, svijet nije baš previše uređeno mjesto, pogotovo kada je u pitanju međunarodna trgovina. WTO i pregovaračke runde su mjesta gdje se zemlje sastaju i pokušavaju dogovarati oko uslova razmjene roba i usluga. Neke od rundi tj. pregovora traju i po deset godina. Priča oko IPR i forsiranju njihovog poštovanja u ZuR (zemljama u razvoju) postignuta je na zadnjoj, gdje su ZuR preuzele obavezu da će se više potruditi oko toga. Ko su najčešći vlasnici IPR – velike, moćne firme u USA, te generalno zapadni svijet. Njima se baš i ne sviđa što ljudi u ZuR (npr. u BiH npr.) koriste neke stvari, a ne plaćaju. I u pravu su. Ne bi se ni meni sviđalo.

No, ono što se ZuR ne sviđa, a možda i sa više prava - jer to njima jednostavno više znači, jeste činjenica da iste te zemlje (USA, zapadni svijet) decenijama imaju zabranu na uvoz robe u kojoj nerazvijene ili ZuR zemlje imaju komparativnu prednost (poljoprivredni proizvodi, a sve doskora i tekstilni proizvodi). Dakle, razvijene zemlje bi da se poštuje licenca, ali istovremeno da zaštite svoje proizvođače od recimo paradajza iz BiH. Evidentna nemoć ZuR na globalnom nivou u prethodnim pregovorima rezultovao je ustupkom razvijenim zemljama u zadnjoj rundi i tako mi dođosmo do ovoga danas. O odnosu snaga i koliko su jake lobističke grupe mogli ste čitati u posljednih dva-tri mjeseca u kontekstu priče oko SOPA, PIPA, ACTA zakona koji su digli čitav svijet na noge.

Sem toga, bitno je reći da se na svjetskom nivou svojevremeno osporilo pravo na IPR u slučaju recimo Afričkih zemalja i licenci kada su u pitanju lijekovi. Da li mislite da je humano, pravedno i fer, tjerajući da plate licencu, parama koje nemaju, ljude u Africi uskratiti za lijekove zarad profita ionako prebogatih farmaceutskih kompanija? Slično se pitanje može postaviti u i unašem kontekstu, pa da se vratimo na našu zemlju.

Svima je isto tako jasno da se licence trebaju plaćati i da bi mi to trebali poštovati. Isto je tako jasno da mi trebamo imati bolji život i bolju ekonomiju, bolju i sposobniju i manje korumpiranu vlast, ali nemamo. Kao ni baš mnogo čega drugog – računara, ljudskih prava. Barem ne još.

E pa hajde sada vi meni recite kakve logike i smisla ima da se u zemlji, gdje se ne poštuju osnovna ljudska prava (aktuelni slučaj Sejdić-Finci; da ne spominjem gay prava itd), država i državna inspekcija nadigla da vrši kontrolu poštovanja IPR? O kakvim mi IPR pričamo ako pored toga što u školama nema računara nikako, u 50 njih u FBiH djecu fizički dijele na ulazu po nacionalnosti? O kakvom mi to argumentu gubitka 18 miliona KM kao država govorimo, ako već godinama gubimo milijarde na uvoz roba koje već imamo u obilju, a sve zbog interesnih lobija i nesposobne vlasti? 18 miliona KM kao gubimo zbog nelicenciranih programa i zbog toga se nadigla inspekcija, a 180 miliona KM izgubili smo samo prošle godine na uvoz flaširane vode. Zbog toga se niko nije ni počešao, ni gdje treba ni gdje ne treba! Na uvoz mlijeka 30 miliona KM, na uvoz pive 131 milion KM. Od deset piva koje se popiju u BiH sedam je iz uvoz, iako BiH ima šest pivovara. Samo u 2011 godini deficit je bio 7 milijardi KM. Ako bi se smanjio deficit za 2 milijarde KM mogli bi smo zaposliti više od 100.000 ljudi sa prosječnom brutto platom od 1200 KM.

Ali nee, sad je bitnije da se inspekcija digne se vidi i kazni ako se ne koriste licence. A kaznom dodatno opterete firme koje rade i zapošljavaju ljude u neprijateljskom ekonomskom okruženju kakva je BiH.

Sada se postavlja pitanje za koga i za čiji račun se sprovodi ova akcija? Za račun građana BiH sigurno ne. Ukoliko pogledate ko je registrovao domenu licenciranje.ba otkriti ćete da ju je registrovala jedna sarajevska agencija čiji je klijent, pogodite ko – Microsoft! Pa jel mi plaćamo inspekciju da radi za naš račun ili za račun Microsofta? Ko tu treba da ima prioritet? Licence ili proizvođači domaćih proizvoda koji rade i zapošljavaju ljude u BiH? Koji daju platu, meni, Vama?!

Nemam problem sa Microsfotom, rade što je u njihovom najboljem interesu. Ne sporim ni da se trebaju plaćati licence. Može, ali onda kada budemo mogli to priuštiti ili pod uslovima koji su prilagođeni trenutnoj situaciji. Hajmo prvo riješiti da se poštuju ljudska prava, da škole imaju računare, pa ćemo riješiti i pitanje licenci. Nikome ne bi bio problem platiti da se ima od čega. Hajmo prvo onda riješiti pitanje kompanija koje se guše od uvoza i sistema koji ih ubija umjesto da im pomaže, pa onda možemo izdvojiti energije i vremena da se bavimo pitanjem licenci. Kako bih ja to riješio? Može angažman i trošak sati državne inspekcije, kad opremite škole računarima. Može angažman inspekcije, ali onda državnim službama i organima obezbjedite besplatne licence ili one po preferencijalnim cijenama. Ili hajmo pametnije, obezbjedite bolje uslove.

Para vrti gdje burgija neće. Pitanje ko je pare dao smo riješili, vrlo jednostavno. Usput smo riješili odakle i pokušaj argumentacije u javnim nastupima i saopštenjima o 18 miliona KM razloga. Veće je pitanje ko je pare uzeo i šta Vi (ja) možemo uraditi po tom pitanju? U najmanju ruku izraziti neslaganje sa ovakvim postupkom. Uz to zatrpati tu istu inpekciju prijavama o pranju miliona i milijardi KM koje se svakodnevno dešavaju oko nas, pa postaviti pitanje kako to nije prioritet?

20.12.2011.

Nametnuta realnost

Igrom slučaja i sudbine, imam sreću (nekada mi se čini i nesreću) da često mijenjam mjesto boravka. Tako, u protekle dvije-tri godine, prvenstveno radi poslovnih razloga,ciljeva i ambicija, surfam između Sarajeva i Amsterdama.

Suprotno od prakse većine dijasporaca, ljetni boravak u rodnoj zemlji proveo sam u grozničavom radu, a kako to inače biva, u povratku nazad, uz težinu kofera u rukama, na duši sam ponio i težinu svojstvenu samo situaciji u Bosni i Herceogovini. Ove druge se, nažalost (ili opet na sreću) ne mogu riješiti spuštajući kofere na pod. Ova druga, teška „k'o tuč“ ostaje i mnogo nakon raspakivanja torbi.

Ovakav stil života donosi dosta toga neobičnog, ima svoje prednosti, ali i mane. Za sada više prednosti nego mana. Jedna od tih je i činjenica da na obje realnosti, obzirom da ih često mijenjam, imam bolji pogled na iste od prosječnog člana društva. Da bi pravilno sagledali neku temu ili situaciju, neophodno je se iz nje izdići, uporediti je sa ostalim referentim, tj. sličnim situacijama. A kada je u pitanju društvo i društvene teme, ja to činim dosta često.

Svako društvo ima svojih i dobrih i loših strana, svojih aktuelnih i manje aktuelnih tema i problema koji korespondiraju sa realnošću tog društva. Opet, sasvim je razumljivo da se u javnom diskursu i medjima, više potenciraju one loše. To je iz najmanje dva razloga – prvo, zato što je medijski tj. javni diskurs jedan od mehanizama koji "per se" doprinosi rješavanju istoga, u najmanju ruku započinjući proces diskusije, a drugo zato što "per se" ljude, čitaoce i gledaoce, interesuju teme koje se tiču i bave njihovom realnošću. Treći je razlog to što je u ljudskoj prirodi da više primjeti probleme, a manje cijeni ono što ima, podvodeći to u nešto što se podrazumijeva. U slučaju BiH, na primjer, odličnu klimu, planine, hranu itd. Ima tu još razloga i argumenata, no shvatili ste poentu.

Eh sada, imajući na umu sve gore navedeno, jednostavno je neshvatljiva činjenica da se ljudima u BiH, prvenstveno kroz medije, realnost njihovih života na silu nameće i to svaki dan. Kako to mislim?

Ne razumijem u potpunosti holandski, no mogu primjetiti da je top tema u novinama i televiziji ekonomija, business, evropska kriza. Ne razumijem nikako španski, no kada sam ljetos bio u Barceloni, također je glavna tema bila ekonomija, business, finansijska tržišta i kriza. Ne razumijem italijanski, ama baš nikako, no ljetos sam u Milanu listao novine sa naslovnicama oko businessa, ekonomije, evropske krize.

S druge strane, bosanski savršeno razumijem, pa i sve ostale jezike naših naroda. Također odlično vidim i osjećam. Kukanje i žalopojke prijatelja, poznanika i poslovnih partnera, klijenata i više nego dopiru do mene, a neimaština, nezaposlenost i loša ekonomija se osjete posvuda. Od (nedostatka) kulturnih događanja, ulica (popunjenih rupama), do činjenice da većina bosanaca i hercegovaca, sve i da hoće, makarsku rivijeru, gdje nisu poželjni, ne mogu ničime drugim zamijenti.

U našoj zemlji najveći poduhvat čak i nije uraditi i zaraditi na osnovu nekog posla, ali zato jeste naplatiti. Kašnjenja u plaćanjima, više od 20 milijardi KM međusobnog duga, što inače, čini 90% vrijednosti koju čitava BiH stvori u toku jedne godine – Brutto Nacionalni Doprinos – BDP, okvir su za sumornu ekonomsku stvarnost i nelikvidnu BH privredu. Kad tome dodate činjenicu da BiH uvozi sve što treba i ne treba, izvozeći pare (za robu koju uvozi) u susjednu Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju i druge zemlje, onda svaka nada u bolje dane, čak i svima nama koji smo preživjeli što mnogi drugi na ovom svijetu nisu, polagano nestaje u mraku.

Ovo su činjenice, ovo su teme i ovo su problemi koji čine našu stvarnost. Pa zašto onda niko ne priča, ne piše o tome? Zašto moja, tvoja, naša realnost nije vrijedna pažnje medijskih radnika? Zašto je naš medijski prostor ispunjen potpuno nebitnim stvarima i zašto niko ne radi ništa po tom pitanju? Zašto su naslovnice najtiražnijih novina, portala, najgledanijih minuta televizijskih stanica bačene uzalud? Da li je zaista tako teško naći razlog zašto domaće TV stanice imaju tako lošu gledanost, a samim time i finansijske probleme.

Zar ne padne nikome na pamet da čitanost, gledanost, posjećenost poveća čineći jednu logičnu stvar – govoreći, pišući o našoj pravoj stvarnosti, problemima i mogućnostima njihovih rješenja? Medijski prostor, koji ima svoju vrijednost, mjerljivu ne samo u novcu, u potpunosti je ispunjen informacijama koje nam nameću realnost, realnost potpuno drugačiju od one koju živimo i potpuno drugačiju od one koja nas interesuje.

A zašto se to radi? Odgovora ima više, no činjenica je da takva situacija pogoduje korumpiranim političarima i to zbog toga što postiže najmanje dva vrlo bitna i za njih korisna komunkaciona efekta :

a) kreira osjećaj gađenja i potpune nezainteresovanosti prema političkim zbivanjima i odnosima tj. apstinenciju od politike, i

b) dokle god je medijski prostor ispunjen nebitnim sadržajem, ne može istovremeno biti ispunjen bitnim. Kao na primjer, pitanjima kako planiraju riješiti problem nezaposlenosti isl. To znači da nesposobni, korumpiran političario dobijaju na vremenu i prostoru da se ne bave onim za šta ih plaćamo.

Realnost nam je nametnuta, svakim danom sve više i više. Od strane skoro pa svih medija, a prvenstveno Avaza, FTV-a, medija iz RS-a.

Zašto, recimo Dnevni avaz, čiji vlasnik, ujedno i političar potencira ekonomski prosperitet, na naslovnicu novine, ili prve strane ne posveti mogućim načinima razrješavanja problema zaposlenosti? Barem teoretskim!

Zašto javni emiter/i prime-time minute ne posvete pozitivnim primjerima BH privrede, edukativnim sadržajima o poslovanju, poduzetništvu, u najgorem slučaju pravilnom apliciranju na poslove, projekte EU?

Zašto su te minute i te strane smeće, ali i najplodnije tlo za pronalazak materijala za španske političke sapunice? I kako je moguće da na kraju niko drugi ne pokrene nešto novo i kvalitetno kada je u pitanju medijska scena, ispunjavajući ovu očiglednu crnu rupu?

Mislim Ok, Dino Merlin nastupao u Beogradu, ali, zaista, pa nije prvi Bosanac i Hercegovac koji je nakon rata otisao u Beograd, zabavio se, zaradio, posjetio stare prijatelje itd. Još je ovo najbenigniji primjer.

Svijet je vrlo jednostavan, ne postoje nerješivi problemi, a sve se može kad se hoće.

Ja ne pristajem na nametnutu realnost, stoga ću uraditi ono što ja mogu i znam – pokazati koliko se novčane vrijednosti baca na temu politike samo u jednoj sedmici, a onda izračunati i pokazati šta se sa tim novcem može uraditi.

Ja ću to uraditi, a vi?
18.01.2011 Uradjena analiza - Tokom 7 dana print mediji u FBiH "poklonili" Dodiku 33.000 KM! Web Stranica

19.06.2011.

Vanjski imidž BiH: Da nije tužno bilo bi smiješno



U nekoliko navrata komentarisao sam kako mediji u BiH gaje svojevrsni kult crne hronike. U nedostatku pravih vijesti, a zapravo, i ponajviše, pravih novinara i njihovih priča, crna hronika najisplativija je tematika. A hvala Bogu, u našoj zemlji crnila ima posvuda, od džamije i crkve, pa do dječijeg vrtića i ekonomije. Upravo me je iz tog razloga, jedna, naizgled, vrlo pozitivna vijest nemalo iznenadila, skoro pa zatekla, zvučeći potpuno surealno: „U Australiji raste interesovanje za turističke potencijale naše zemlje“. Čuj u Australiji? Na drugom kontinentu, drugom kraju svijeta, pa baš za našu Bosnu i Hecegovinu? Nemoguće!? Ali, ako je istinito, onda genijalno! Kliknuh bez razmišljanja, hvatajući se za jedinu pozitivnu vijest toga dana.

„Ko visoko leti, nisko pada“ – što se može reći za moje oduševljenje, a potom i raspoloženje nakon što sam pročitao kompletan tekst. Ispostaviti će se da je upravo ova vijest utjelovljenje dvije stvari koje prezirem – amaterizma i ljudske gluposti. Ukratko, radi se o nemušto napisanom hvalospjevu nekoga od činovnika iz ambasade u Australiji, a koji su se željeli pohvaliti 'redizajnom' njihove web stranice, što će po njihovoj logici kreirati (na neki mističan način) veći interes i privući turiste iz daleke Australije u Bosnu i Hercegovinu. Ok, i sam se bavim PR-om i prodajem te usluge, stoga razumijem potrebu komuniciranja, čak štoviše, zagovornik sam toga, no nema ničeg goreg hvaliti se nečim čega bi se trebalo stidjeti. A to je sigurno web stranica ambasade BiH u Australiji! Mene je prosto sramota, a Vi prosudite sami. No jedno je sigurno, ja sam, u 17 godini i vremenu PC-ija 486 pravio bolje!

Web Stranica

Moj problem nije ni to što loše izgleda, pa čak ni da je hostirana na nekom besplatnom severu. Mogu čak preći, bojažljivo doduše, preko pomisli kako li je onda izgledala prije, ako redizajnirana izgleda ovako kako izgleda. Ali, ono što jeste moj problem i frustracija je činjenica da je ovo još jedna potvrda da u nekim ambasadama BiH širom svijeta rade ispodprosječni, nekompetentni ljudi koji svojim neznanjem i neradom čine mnogo više štete nego što je to prosječan građanin može i zamisliti.

Loš imidž naše zemlje u svjetskim medijima i svjetskoj javnosti je nepobitna činjenica, a rezultat je godina i godina akumulacije loših vijesti koje su dolazile sa naših prostora. Loš vanjski imidž poguban je za sve sfere našeg društva, a tim više što je naša zemlja geografski i ekonomski vrlo mala, te stoga značajno zavisi od odnosa sa ostatkom svijeta i međunarodnom zajednicom. Loš imidž naše zemlje osjeti se na makroekonomskom nivou, jer nas svi, od Google-a (guess what, Google Maps i dalje ne rade u BiH!), doskora i McDonaldsa, iole bitnih pjevača i umjetnika, ali i investitora zaobilaze u veoma, veoma širokom luku.

Zapitajte se sami, da imate dovoljno novca za daleka luksuzna putovanja (hajmo malo napregnuti sanjarsku energiju) koliko Vâs bi za Vašu destinaciju odabrali neko simpatično mjestu u Iraku, Afganistanu, Pakistanu ili Japanu. Sigurno ne biste ni u ludilu jer je medijska percepcija istih, njihov javni imidž, daleko od poželjne turističke destinacije. Što na kraju krajeva, uopšte ne mora biti istina. Sigurno postoje vrlo privlačne destinacije unutar svake od tih zemalja, čak i privlačnije i bogatije nego druga 'razvikanije' top turističke destinacije.

Posljedicu negativnog imidža ili negativnog brenda naše zemlje, ponajviše osjete građani ove zemlje, što indirektno kroz navedene kanale (npr. nedostatak turista i njiihovog novca) što direktno – u onim gorkim trenucima kada predajete BH pasoš na međunarodnim graničnim prelazima. Ja ga osjetim u poslovnoj komunikaciji u inostranstvu sa potencijalnim poslovnim partnerima, jer mi činjenica da me, pri spomenu zemlje porijekla, povezuju sa slikama poplava, izbjeglica, tužnih i jadnih ljudi, sigurno ne pomaže kada govorim o kreativnim uslugama, produkciji itd.

No, imidž zemlje nije uklesan u kamenu, baš kao ni imidž bilo koje osobe, kompanije, proizvoda, usluge itd. Imidž i brend je rezultat (ne)organizovane, (ne)planske i (ne)kontrolisane komunikacije o nekome ili nečemu. Stoga, logično rješenje bi bilo da se neko time pozabavi. Nisam najupućeniji u organizaciju i raspodjelu nadležnosti unutar državnog, skupo plaćenog, aparata, no logikom se nameće da bi ova tema trebala biti u nadležnosti Ministarstva vanjskih poslova.

Ambasade, ambasadori, te uposlenici ambasada u zemljama trebali bi biti najodgovorniji za komuniciranje tog imidža, no imaju li oni kapaciteta za to? xxxinški obrazovane, stručne, pa možda najbitnije motivisane ljude, ljude koji vole svoju zemlju i ljude sa idealima koji su svjesni višeg značaja pojedinačnih aktivnosti? Organizacionu strukturu, zakonske okvire kao funkcionalni aparat koji im omogućuje funckionisanje i poduzimanje planiranih aktivnosti. Najbitnije - imaju li strategiju, kratkoročnu, dugoročnu? Sudeći po web stranici ambasade u Australiji, a i mnogim drugim širom svijeta, jasno je da nemaju.

I to je tužno, mnogo više nego što je smiješno. Pretužno i pogubno mnogo više nego što bilo ko može pretpostaviti i izmjeriti.

Na kraju, da ne budem samo kritičar, te radim ono što zagovaram, ambasadi BH u Australiji, ovako javno, nudim da im moja agencija napravi web stranicu i prezentaciju, onako pro bono. Neće je se postidjeti, a niti bilo ko drugi od BH građana. A ako se ikod ikad bude bavio mišlju strategije o imidžu naše zemlje i kako ga poboljšati, i tu stojim na raspolaganju. Zapravo je sve mnogo jednostavnije nego što se čini, niti mora da košta basnoslovne sume novca (jer je to prvo za šta se nesposobni hvataju – nedostatak para). Samo se mora htjeti, željeti, a sve se može kad se hoće. Bosni i Hercegovini je re-branding prijeko potreban.

A zašto bih to radio – iz vrlo sebičnih razloga i koristi. Da sutra, za 10 godina, moje dijete umjesto sumnjičavog pogleda na graničnom prelazu, osjećaja nelagode i knedle u grlu, dobije osmijeh i poštovanje kao i većina drugih putnika.

15.02.2011.

Može i pametnije



Ukoliko pratite medije u našoj zemlji primijetićete po minutaži i poziciji udarnih vijesti radio i TV emisija i dnevnika, broju stranica i naslovnica dnevnih novina, čitanosti i broju člananka internet portala da svi oni, zajedno sa svojim čitaocima i gledaocima, vrlo zdušno gaje kult crne hronike. Mediji našu svakodnevnicu obojiše u crno, tako da se čovjek prosto zapita da li je moguće da je sve tako loše i da na jednom, zaista malom geografskom prostoru, koji usput nije toliko gusto ni naseljen, može biti toliko negativnosti, toliko nesreće i nepravde, tuge, javašluka i kriminala, pa povremeno i jednostavne ljudske gluposti. Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Mordor, Zemlja Sjena.

Svima nam je jasno i svi smo svjesni da u našoj zemlji zaista ima mnogo crnila - fizičkog, prije svega moralnog, a i duhovnog, u toj mjeri da bi se i crno ispod noktiju nekog vrijednog automehaničara ili rudara postidjelo svega toga. Svima nam je jasno da su lopovi bili na vlasti, jasno nam je i da će ponovo biti, samo dok se dogovore ko će gdje da se rasporedi. Težina situacije je očigledna i ne treba da se podvlači niti naglašava, a na kraju vjerujem da svi to sami najbolje osjetimo – imamo najgore ceste u regionu, pola miliona nezaposlenih, djeca pucaju iz pištolja u tramvajima, a umjesto da ponište kartu radije vade noževe i napadaju vozače. Svaki izlazak u grad postao je kocka sa sudbinom da te ne zakači zalutali metak, da nekoga krivo ne pogledaš ili da ne budeš u blizini nekog objekta ili automobila koji će netom odletjeti u zrak. Crna smo rupa Evrope i Balkana. Treba priznati, jesmo.

Kome ova karakterizacija nije jasna ili prihvatljiva neka, recimo, baci pogled na Google Maps, pa vidi da je Sarajevo jedini grad u regionu gdje ova usluga jednostavno nije dostupna. Čak je i Google, koji istražuje svemir, traži i pronalazi Atlantidu u dubinama mora, našu zemlju odlučio zaobići. I to s razlogom.

Smatram da su mediji vrlo bitan segment bilo kojeg, pa i našeg društva,, koji nažalost, kao ni brojni drugi, jednostavno ne funkcioniše onako kako bi trebao, te pogotovo ne ispunjava ulogu koju bi trebao. Zašto to kažem?

U predizborno, a kasnije i postizborno vrijeme bilo je evidentno da su se mediji stavili u funkcije pojedinih političkih stranaka što je fakt koji se jednostavno (i nažalost) zasada mora prihvatiti. Nezavisni medij u našoj zemlji jednostavno ne postoji, sem časnog izuzetka pojedinih web portala, koji opet kao takvi nemaju baš toliki uticaj na populaciju pretežno ruralne zemlje kakva je BiH. Tako mi je, u predizborno vrijeme, potpuno bilo jasno dnevno iznošenje „prljavog veša“ u najtiražnijim novinama u (novoj) političkoj misiji ocrnjavanja neistomišljenika iz prošlosti i sadašnjosti. Također, bilo je potpuno jasno, a bogami i transparentno, sistematsko favorizovanje opozicione stranke u najgledanijem političko-informativnom magazinu. Tako su prilozi od informativno-političkih, kakvi bi trebali biti, uz svjetlo, montažu i muzičku podlogu, postajali dramski zapleti na kojima bi im i sam Steven Spielberg pozavidio, a kamen proplakao. Vrlo interesantan, a nekima i vrlo jasan, bio je i tajming ulaska novih medija na televizijsku scenu, dok o „nezavisnim“ medijima u „boljem“ dijelu Bosne i Hercegovine ne trebam previše ni trošiti riječi, jer je to misaona imenica, apstraktna kao i politički pluralizam.

Kritika, te iznošenje „prljavog veša“ onih drugih po meni nije toliko ni loša stvar. Barem se tako vidi (jedan mali) dio svega onoga što se radilo i radi (u) ovoj zemlji i njenim građanima. Ono što mi više smeta jeste to što je kritika, ovakva kakva je sada, potpuno beskorisna i neupotrebljiva, te sem toga što jednu ili više strana ocrni, za nas građane, nema ama baš nikakve praktične koristi.

Uloga medija ne može i ne smije biti samo informisanje, već i edukacija, te promovisanje i zastupanje, ako ništa, alternativnih i drugačijih, te eventualno boljih načina rješavanja problema. Ako je već evidentno da nešto ne valja i ne funkcioniše, zar nije produktivnije iskoristi medijski prostor i komunikacionu moć koju mediji svakako imaju, pa uz kritiku nečega, predložiti alternativni model sa konkretnim načinima rješavanja problema koji je predmet te kritike? Zašto uz prezentovanje problema ne promovisati i i prijedlog načina njegovog rješavanja? Tako ćemo, em znati za problem, em ćemo znati i za moguće rješenje. Potom ostaje još da nađemo najbolje (rješenje) i nekoga ko će to sprovesti u djelo. Vjerujem da će i mediji biti popularniji, tako da se svima isplati.

Mediji ne mogu utjecati na ono kako će ljudi razmišljati, ali mogu i utiču na ono o čemu će ljudi razmišljati i to je nepobitna činjenica. Zašto samo da razmišljaju o problemu, a ne i o rješenju? Tako umjesto kulta crne hronike koji nikom ne može biti od koristi, svu tu gledanost, čitanost i posjećenost, medijski prostor i pažnja građana se može pametnije i produktivnije iskoristiti.

A pošto je i ovo medij, koji ima prednost direktne i otvorene komunikacije, zašto ne početi odavde, pa napisati prijedlog kako riještiti problem, recimo, loše naplate turističke takse na koju se žali direktor TZ FBiH i koju karakteriše „rak ranom bh turizma koja sprječava mogućnost ulaganja u promociju turističkih destinacija?

Po meni vrlo jednostavno - napraviti privatno-javno partnerstvo sa nekom privatnom kompanijom - agencijom koja će se baviti naplatom, a određena provizija od naplaćenih kazni će biti naknada za tu aktivnost. Neefikasnost državnog se rješava efikasnošću privatnog poslovanja. Vjerujem da takva firma kod nas još ne postoji, pa eto i ideje za nečiju novu firmu i koje radno mjesto.

Vjerujem da ima i drugih, možda i boljih ideja?

06.02.2011.

Sami sebi najveći neprijatelji



Perioda bratstva i jedinstva se vrlo malo sjećam, zapravo, skoro pa nikako. Mislim da pripadam prvoj generaciji koja nije imala tu čast da postane pionir i da oko vrata veže crvenu maramu i plavu kapu(icu), te je na taj način ostala obilježena, ali i zakinuta za sjećanja za koja se ostale generacije, u bjegu od realnosti, i dalje grčevito drže i kojima se rado, najradije vraćaju.

Bila su to vremena kada se malo radilo, a dobro živjelo, mnogo putovalo i pjevalo, i sa ponosom pokazivalo porijeklo, pasoš ili ti putovnica. Nostalgičari bi rekli, potpuno suprotno od onoga kako je sada. No, nostalgičari imaju tendeciju da ne budu baš najrealniji. Jedino čega se sjećam iz ovog perioda i godina iza njega, sve tamo do početka kraja, jesu vijesti, floskule, parole, stihovi, pjesme, filmovi i likovi iz filmova koji su nas od djetinjstva učili o pravim vrijednostima (ili onim za koje je to društvo i režim držalo da su prave) i načinu kako svijet funkcioniše. Učili su nas da smo svi jednaki, da su partizani zapravo nepobjedivi, te da volimo svoju zemlju od Vardara pa do Triglava, bez obzira na narode (i narodnosti) i njihov raspored između ove rijeke i planine. Propaganda je radila besprijekorno (čak mislim i suma summarum vrlo pozitivno), a ovo zadnje jedna je od (mnogih) vrijednosti koje sigurno nedostaju u našem društvu i zemlji.

S druge strane, ono što mi je ostalo usječeno u pamćenje, pa evo i nakon dvije decenije ispunjene prljavom tranzicijom, upoznavanjem i prihvatanjem kvazi-kapitalizma, te pratećih društvenih i moralnih, rekao bih više natuknica nego vrijednosti i pravila, jeste pojam "unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ - mistične i nepredvidive sile, skoro pa sekte, koja nikada ne miruje i prijeti da svojim mračnim aktivnostima uništi sve ono što su generacije (na čelu sa Maršalom) stvorile. I pored silnih obavještajnih agencija (imena sam im zaboravio), špijuna i obavještajaca, OZNA-e (koja sve „dozna“) nekako se ne sjećam da sam ikada čuo ko su zapravo ti mrski vanjski, a pogotovo ko su, zaboga, ti unutrašnji neprijatelji(!?). Službe su radile, zatvori su se punili, Goli Otok također, a nikad nisam saznao kako da prepoznam tog unutrašnjeg neprijatelja pa da odmah javim i prijavim miliciji, agenciji, Maršalu i na taj način pomognem svojoj zemlji.

Pored toga što je teza "unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ bila odličan način održavanja napetosti, strahovlade, te opravdanje za privođenje koga si htio, mislim da je u osnovi bila reakcija na trajno obilježje možda balkanskog, a sa pouzdanjem tvrdim bosanskog (i hercegovačkog), krajnje nezdravog i u konačnici i kako god okreneš, za nas sviju pogubnog mentaliteta i načina razmišljanja.

Ne znajući da li je zaista istinita, jedna priča mi je dugo vremena služila kao (ponosni) primjer našeg sarajevskog, a rekao bih i bosanskohercegovačkog, duha i mentaliteta. Ukratko, priča govori o tome kako je čaršija kod nas takva da je i Ivi Andriću, nakon što je postao dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961.godine, u prolazu gradom dobacivala sa podsmjehom: "Pisac, napiše li se šta?“. Naše je etno-lokalno obilježje a i nacionalni ponos i dika da, ko biva, ne priznajemo zvijezde, čak štaviše da ne priznajemo nikakav uspjeh, makar on i bio zvjezdani, međunarodni ili globalni kakav je u slučaju Ive Andrića, ali i mnogih drugih Bosanaca i Hercegovaca koji su uspjeli u svojim karijerama i koji mogu poslužiti za primjer bilo kome u bilo kojem kraju ove planete.

Taj isti mentalitet i stav, dugo je bio i dio mene, te sam tu istu priču prepričavao sa nekom notom ponosa, što smo, baš eto mi, nekako drugačiji, pa skoro i bolji, što, eto baš mi, ne priznajemo ni zvijezde, niti uspjeh generalno. Ko god šta da uradi ili postigne, znaš ili čuo si nešto o njemu (istinito ili ne zapravo manje je bitno) što taj isti uspjeh, koliko god on mali ili veliki bio, jednostavno stavlja u drugu perspektivu - naravno onu nipodaštavajuću. I tako smo sami sebi dovoljni, sami sobom zadovoljni što niko nije ništa napravio, i ako jeste, mi to ne priznajemo. I to ne samo da ne priznajemo, nego osporavamo i omalovažavamo javno ili privatno, a ako imamo prilike onda negdje i sabotiramo. Čudnim smo nekim genom programirani da tuđi uspjeh automatski mora značiti naš neuspjeh i poraz. Ali, zašto bi bio?

Derivat tog stava prisutan je u cijelom društvu, ali i poslovnom svijetu i privredi, svakoj pojedinačnoj industriji i grani kojoj hronično nedostaje projekata i ideja koje bi sigurno mogle donijeti više zarade, nova radna mjesta ili na kraju, i ako ništa drugo, nešto novo, što će kada tada imati neki pozitivan efekat za sve učesnike, ali i okolinu. Upravo zbog takvog mentaliteta i stava, ljudima u Bosni i Hercegovini nedostaje udruživanja i zajedničkih projekata, te izlaženja u susret jednih drugima od čega će sigurno svima, kroz određeni vremenski period ili u konačnici, biti bolje nego što je bilo prije. Ljudima izgleda nedostaje prave perspektive i logike, koja nalaže da ako je nekome u tvom okruženju bolje, to sigurno može značiti da i tebi(meni) može biti bolje.

U iskonsku filantropiju ne vjerujem. Vjerujem da je svaka akcija motivisana nekom koristi. Kada daš ili pokloniš nekome nešto, ako ništa osjećaš se zadovoljan sam sobom, pa je i to neka vrsta koristi tj. benefita. No, po meni, tu nema nikakvog problema niti prepreke da nečiji uspjeh prepoznaš ili nečiji uspjeh ne pomogneš ako možeš. Ako neko uznapreduje sa neke pozicije na višu, to za mene ne znači da sam ja manje uspio, nego da imam priliku da sa tom osobom učinim više nego što sam ja sâm prije mogao. Ako nekome pomognem svojim znanjem i resursima, to ne znači da sam ja sada izgubio i nisam naplatio nešto sto sam trebao, nego znači da sam uložio u tog nekoga, ideju, projekat, a investicije se obično vraćaju. I to sa kamatom tj. većom vrijednosti od one koja je inicijalno bila. Što je neki moj poslovni partner, klijent, prijatelj jači, jači sam i ja. Što je kvalitetniji, gledaniji, čitaniji neki časopis, televizija, portal, moja ili reklama mog klijenta će biti gledanija, čitanija i na kraju će, kako god da okreneš, imati više efekta nego što je imala prije. Logično.

Tako, toj istoj čaršiji (u BiH ili inostranstvu, jer ni dijaspora nije imuna na ovaj gen) bilo koji drugi pisac, pjevač, umjetnik, manekenka, poduzetnik, poslovni saradnik ili bilo ko drugi ko nešto radi, trudi se i postiže može dovesti više turista, gostiju, klijenata, reklame i čega sve ne, a tako i više para i veće plate, a kroz to i možda bolje ceste, bolju zdravstvenu zaštitu i bolji život. Sami sebi nismo dovoljni i zajedno sigurno jesmo jači. I to ne zbog nekih tamo ideala, mira u svijetu, nego ličnog interesa svakoga od nas pojedinačno. Moja je poslovna i lična filozofija takva, a mislim da je ispravna. Doduše, ovoj vrsti percepcije tuđeg uspjeha ne pogoduje još jedan drugi gen, a to je da naši ljudi više vole 1 KM sada, nego 100 KM sutra i za tu 1 KM bi te i sada i odmah prodali. Ako ćemo iskreno znaju ponekad i slagati, no za takve stvari postoje ugovori i drugi načini regulisanja međusobnih obaveza, ako već nečija riječ nije dovoljno uvjerljiva. I na kraju, svakoga možes jednom iznevjeriti, drugi put već teže.

Maršalu, te bratstvu i jedinstvu je došao kraj, vanjskih neprijatelja su se riješili, ali unutrašnjih mislim da nikada nisu. A i kako su mogli, kad su u našoj zemlji, većina ljudi sami sebi najveći neprijatelji. Nikoga ne priznaju, niko nije dovoljno dobar, niko nije dobar uzor niti primjer.

I nek' crkne komšiji krava!

Samo šta ćemo kad krava više ne bude?

09.01.2011.

Snaga dijaspore



Ljetni mjeseci u Sarajevu bili su period godine koji sam uvijek nastojao ne provoditi u gradu u kojem sam odrastao. Ono što bi me tjeralo van grada, pored vrućina, te, blago rečeno, neugodnog mirisa rijeke Miljacke bila je i pomisao na dolazak naše dijaspore i poplavu netom kupljenih automobila, čiji je izgled i vrijednost obično bila obrnuto proporcionalna manirima, kulturom u saobraćaju, a rekao bih i intelektualnim kapacitetom i obrazovanjem njihovih vozača.

Ljeto je vrijeme kada se u gradu dešavala svojevrsna migracija, ovog puta u miru, gdje bi većina Sarajlija zamijenila svoje ulice za hrvatske plaže (i one dvije bosanske u Neumu) i ustupila ih bivšim sugrađanima i zemljacima u posjeti rodbini.

U tim mjesecima imao bih priliku iščuditi se kako čak ni boravak u zapadnim zemljama, te prijestonicama kulture, očigledno nije imao pozitivnog uticaja na njih i ražalostio bih se nad činjenicom da mene i moju zemlju u inostranstvu percipiraju kroz likove kojima padne na pamet da, recimo, pored naziva brenda automobila priljepe i svoje ime sjajnim slovima metalik boje. Tako bi negdje neki Nijemac, Holanđanin, Šveđanin ispred sebe mogao da vidi nove verzije, obično luksuznijih vozila, kao što je Audi 3.2 Ahmed, Mercedes Senada te ako popriča sa njima, otkrije da dolaze iz jedne male zemlje pod nazivom Bosna i Hercegovina. Tužno bih pomislio – "odlična prezentacija i brendiranje zemlje!"

Sada kako sam proveo već nekih godinu i pol u Amsterdamu, moram priznati da sam upoznao i drugu stranu medalje i priče zvane bh. dijaspora, koju, nažalost, naša javnost, a samim time i većina građana, nikada ne čuje, ne vidi i ne registruje. Neki od njih rijetko i putuju u Bosnu, imaju vrlo malo ili nikako veze sa dešavanjima u našoj zemlji, a neki su se već toliko integrisali da ih skoro i ne možeš zvati Bosancima i Hercegovcima nego recimo Nijemcima, Amerikancima, Francuzima ili Holanđanima bosanskog porijekla. Svi oni su našli svoje mjesto u društvima i prave život u zemljama koje nisu njihove, ali gdje su pronašli više razumijevanja, logike, pa na kraju i razuma nego što je to slučaj u zemlji iz koje su došli ili iz koje su bili protjerani. Ono što je bitno jeste da su većina završili dobre i priznate škole, neki od njih i vrhunske, svi rade i privrjeđuju, plaćaju poreze. Mnogi od njih su vrlo uspješni u svojim karijerama, imaju vlastite manje, ali i veće kompanije, rade na bitnim pozicijama u vladinim institucijama i međunarodnim organizacijama itd.

Ne znam da li sebe mogu nazvati članom dijaspore, jer sam u BiH mnogo češće nego prosječni "dijasporac", te uz to radim i vodim firmu koja, barem zasada, posluje više u našoj zemlji nego u inostranstvu, zbog čega živim u dvjema realnostima - bosanskoj i holandskoj, ali ono u šta sam ubijeđen jeste da jedan od pokretača pozitivnih promjena u našoj zemlji sigurno može biti upravo naša dijaspora.

Tokom proteklih godinu i pol sve ijedan Bosanac i Hercegovac sa kojim sam imao priliku razgovarati u Holandiji dijelio je taj isti osjećaj da bi, ako bi nekad i nekako mogao, svakako želio pomoći na neki način našoj zemlji. Ako ništa, onda nekim svojim znanjem ili iskustvom koje, kakvo god da je i iz bilo koje god oblasti, sigurno je, u skladu sa naprednijom zemljom i društvom i višim životnim standardom, naprednije od onoga u Bosni i Hercegovini. Možda bi baš to neko iskustvo, znanje moglo biti od koristi nekom pojedincu, grupi ili čitavom društvu.

Negdje sam čitao da naša dijaspora po nekim podacima i pokazateljima broji oko 1,4 miliona ljudi, a uzmu li se u obzir i prijeratni gastarbajteri, njihovi potomci, te mnogo građana koji su se morali odreći bh. državljanstva, ta brojka je sigurno mnogo veća. Ako malo razmislite, to je skoro polovina sadašnje populacije zemlje ili, ako ništa, trećina koja živi u razvijenim zemljama i izložena je novim trendovima, tehnologijama, znanju, koje bi kao takvo na neki način sigurno moglo na neki način koristiti našoj zemlji. Tako, u poređenju s obrazovanjem stanovništva u BiH, dijaspora je procentualno mnogo obrazovanija. Dok je u BiH postotak visokoobrazovanog stanovništva ispod 10 posto (evropski prosjek je oko 20%) u iseljeništvu je ovaj postotak oko 28 posto.

Ako tu brojku naših građana u inostranstvu posmatrate u političkom smislu, to bi bilo glasačko tijelo koje razumije šta znači odgovorno političko vodstvo i koje zna (za razliku od ovoga u našoj zemlji) nagraditi ili kazniti glasačkim mehanizmom one koji to zaslužuju. Zašto ne razgovarati i tražiti uvođenje glasanja preko interneta, putem sigurnih konekcija ili nekih drugih IT rješenja koja sigurno postoje u 2010 godini? To bi bio jedan od načina da ljudi više glasaju, jer inače nerealno je očekivati da bi prosječni bh. građanin u dijaspori, na kojeg ne utiču previše dešavanja u BiH, sjeo u auto ili voz, potrošio i para i vremena da ode do nekog susjednog grada tj. biračkog mjesta, kojih realno ima vrlo malo.

Ako gledate sa ekonomske strane, doznake dijaspore čine nekih 15% našeg bruto nacionalnog doprinosa, a ove su godine prema podacima Svjetske banke iznosile 2,2 milijarde dolara (!). Pored toga što uzrokuju ljenštinu kod naših ljudi, koji i kad nemaju posao ne traže ga, novac iz dijaspore vrlo je bitan faktor naše ekonomije i mogao bi biti koristan iznos kapitala, u zemlji gdje se u nedostaku "živog" novca još mnogo posla i plaćanja vrši kompenzacijama i razmjenom proizvoda i usluga kao u kamenom dobu. Zamislite kada bi samo 10% od tog iznosa, ili recimo 10 eura od svakog člana dijaspore, umjesto da bude poslano na finansiranje kafenisanja familije koja ne traži posao, bilo uloženo u neki posebno napravljeni investicioni fond, koji bi se bavio ulaganjima u projekte u BiH, ali istovremeno bio i profitabilan za njegove osnivače tj. ulagače kao i bilo koja druga investicija. Sa dobrim (stranim) menadžmentom i nekorumpiranim (opet stranim tj. iz dijaspore) stručnjacima, te lokalnim poznavaocima prilika, ali problema i prepreka u poslovanju i načina rješavanja istih, mnogo bi se toga pametnog moglo napraviti i uraditi.

Dijaspora ima snagu koja može pomoći ovoj zemlji. Problem je nedostatak komunikacije i nedostatak pravih sagovornika, pogotovo u Bosni i Hercegovini (poput onih koji ne odgovaraju na mailove), možda čak i nedostatka ideja, no one se smatram rađaju upravo iz komunikacije. Vođen takvim razmišljanjem, nedavno sam predložio svojim poslovnim partnerima i prijateljima iz poslovnog portala eKapija.ba i Business magazina da uvedu rubriku gdje bi se predstavljali uspješni poslovni ljudi iz dijaspore. Zasigurno ih ima, neke čak i ja znam. Nikome ne može škoditi, a u našim medijima sigurno nedostaje pozitivnih primjera i priča. Pa možda se baš iz te komunikacije rodi neka nova ideja, saradnja, novo radno mjesto, a sigurno će biti kvalitetnih sagovornika i ljudi koji mogu poslužiti za primjer pravog poslovnog uspjeha, koji je rezultat poštenog i napornog rada, a ne političkih veza i sistemske korupcije. Vjerujem da se isto može primijeniti i u drugim oblastima poput kulture, umjetnosti i slično.

Snaga bez smjera i kontrole ne znači ništa, a sa smjerom može značiti mnogo. Snaga dijaspore može značiti sve.

06.12.2010.

Kultura nasilja



Boravak u stranoj zemlji na čovjeka uvijek ostavi mnogo utisaka, uspomena i priča. Neke od njih se izgube u rijeci godina koje dolaze, dok se neke se pamte čitav život, prepričavaju prijateljima i poznanicima i postaju tvoja trajna asocijacija i slika te zemlje. Jedna od mojih omiljenih jeste i ona kako sam za vrijeme trećeg razreda srednje škole koji sam pohađao u USA, imao svađu sa jednim koreancem kojeg inače nisam podnosio, a niti on mene, i koja je nakon njegove loše opaske o našoj zemlji rezultirala tučom. Moja fizička reakcija svakako je bila rezultat mojih godina, nostalgije za Bosnom, ali i frustracije zemljom i okolinom koja se tako mnogo razlikovala i razlikuje od one na koju sam bio navikao. Tek deset godina kasnije, shvatam da je dobrim dijelom bila i programirana i nažalost uslovljena društvom i kulturom u kojoj sam odrastao i u kojoj nažalost i danas odrastaju mlađe generacije – kulturi nasilja.

Razlog zbog kojeg se baš ova priča nije izgubila u rijeci vremena i zašto mislim da je vrijedna da je podijelim, jeste to što sam umjesto očekivane kazne (izbacivanje iz škole, suspenzija, oduzimanje stipendije i povratak u Bosnu) za zadatak dobio da napišem esej (!?) u kojem sam trebao opisati deset načina kako bih drugačije postupio u istoj situaciji. U proteklih nešto više od deset godina ovu priču sam ispričao sigurno nekoliko stotina puta i svaki put bih se zajedno sa sagovornikom ili više njih ismijao izrečenim sankcijama i bio ubijeđen da tamo skoro niko nije baš normalan. Jer, valjda je normalno da djeca, mladići nekada imaju razmirice i da ih ako ne mogu riješiti usmeno, riješe pesnicama tj. fizičkom silom. Valjda je normalno da se djeca iz jedne mahale potuku sa djecom iz druge, oko ulice, fudbalskog tima, neke cure. Valjda je normalno da se navijači dva suparnička fudbalska tima, tu i tamo potuku? Meni je tada bilo, ali već odavno nije.

Ukoliko pogledate oko sebe primjetiti ćete da je život u Bosni i Hercegovini i naše društvo protkano nasiljem svake vrste – fizičkim, psihičkim, verbalnim, a u skladu sa digitalnim vremenom i virtuelnim (u prilog tome govori i 90% komentara na najpopularnijem bh. internet portalu). Zapravo, treba se upitati da li je normalno da nema praznika koji nije obilježen tučom ilii pucnjavom, ranjavanjem, ubistvima i saobraćajnim nesrećama? Da li je normalno da nema vikenda da se negdje neko ne potuče, izbode nožem ili ustrijeli pištoljem? Nije li potpuno nenormalno da navijače fudbalskih klubova ama baš uvijek mora pratiti vojska specijalaca i policajaca kako se ovi ne bi potukli ili poubijali kao što se desilo u Širokom?

Nema novine, internet portala, radija, televizije koja ne požuri da objavi te informacije, a opet s druge strane našoj publici nasilje izgleda nikada nije dosadna tema. O tome govori i podatak da su upravo crne hronike najčitanije rubrike u dnevnim novinama, a vijesti o nasilju rangiraju kao najpopularnije i na sarajevo-x portalu.

I iako će mnogi požuriti da pripišu ovakve incidente recimo alkoholu i pozivati na „otrežnjenje nacije, morala i duha“, povratak vjeri i tradicionalnom načinu života, treba biti svjestan da koje piće više ne povlači nasilje samo od sebe. Piće više čini da ljudi budu sa manje kontrole, no postavlja se pitanje zašto manje kontrole mora značiti više nasilja, a ne recimo više smijeha, više kreativnosti, više druženja?

Na kraju, ubice Denisa Mrnjavca, nisu bili ni pijani, ni drogirani, već sasvim trijezni. Nažalost oni su društveno programirani, (ne)odgojeni i na kraju produkt su društva u kojem se nasilje ne samo toleriše kao neka relikvija tradicije, nego i prećutno odobrava izostankom reakcije. Ono što je možda i najpogubnije, nasilje se promoviše direktno i indirektno putem medija u čijim vijestima i naslovnicama bolje kotiraju probisvjeti, tajkuni i mafijaši nego umjetnici, naučnici i drugi produktivni članovi društva. Na kraju, mislim da je samo kod nas normalno da se kriminalci „dopisuju“ preko dnevnih novina, a da njihova glave „krase“ naslovnice časopisa i magazina.

Navike, društvene vrijednosti i norme spadaju u trajne društvene institucije, a one se opet mnogo teže mijenjaju nego recimo politički ili ekonomski režimi. Problem u sistemu kakav je društvo i kultura mogu se riješavati samo sistematskim rješenjima. U zemlji gdje mehanizmi i sistemi jednostavno ne postoje ili ne funkcionišu dobro, pojedinci su ti koji mogu i moraju donijeti promjenu. Prvo mijenjajući sami sebe, a onda i druge u svojoj okolini.

Prije dvije sedmice javila mi se jedna prijateljica na Facebook i rekla kako je čitajući i gledajući savjete iz projekta Odličan 5 + koji sam započeo sa svojim kolegama, počela uviđati da možda baš ni ona nije imala najbolji odgoj i uzore i kako za ovaj projekat imam njenu bezuslovnu podršku. I iako nikada nisam napisao onaj esej iz početka priče, provukavši se bez „kazne“, promijenio sam sebe, a desetak godina kasnije počeo mijenjati i druge u svojoj bližoj i široj okolini.

I možda će naša djeca dočekati da idu na utakmice bez pratnje specijalaca. Možda će dočekati da slave praznike bez tuča, ubistava i ranjavanja. Možda će naša djeca dočekati rubrike pod nazivom „mladi i uspješni“ koje će biti najčitanije i najgledanije u novinama, televizijama, internet portalima. Samo možda...

27.11.2010.

"Sve je super, ali para nema"

Prosta matematika

Nekako kada pogledam unazad, moj radni vijek počeo je, smatram dosta rano, možda i prerano. Otkako znam za sebe nekako sam želio imati svoj novac i biti neovisan o roditeljima. Sa nekih pet – šest godina „prodavao“ sam morsko kamenje užoj i široj porodici. U dvaneastoj – trinaestoj, tada ratnim i za mene izbjegličkim godinama, prodavao sam žvake svojim školskim drugovima, a po završetku rata upisao sam Drugu gimnaziju u Sarajevu i shvatio da zbirku zadataka matematike „Vene“ i „Matematiskop“ mogu obezbjediti po cijenama nižim nego što su tada bile u gradu. Logično se nameće zaključak kako su se stvari dalje odvijale...

Po povratku iz USA gdje sam pohađao treći razred srednje škole na osnovu stipendije koje sam dobio od SOROS / ASSIST organizacije, prihvatio sam se posla prevodioca za BBC školu novinarstva, zatim sam se počeo baviti manekenstvom tokom studija, a kasnije i televizijom. Nakon voditeljskih angažmana, shvatio sam da se više zarađuje sa svojim vlastitim emisijama gdje si autor i urednik, pa su se iz tog razloga izrodile emisije kao što su „Vaš Novi Look“, „On kaže, Ona Kaže“ koje su se emitovale na NTV Hayat, te „Kerozin“ na FTV-u. Po završetku studija xafsinga, zaposlio sam se u jednoj od najvećih agencija u BiH na poziciji PR Menadžera, a onda sam zajedno sa jednim kolegom osnovao firmu za video produkciju, koja je od tada izrasla u xafsinšku agenciju sa respektabilnim portfoliom klijenata, medju kojima su i neke internacionale kompanije. Prošle godine sam, u toku svog postdiplomskog studija međunarodne ekonomije u Amsterdamu stipendiranog od strane holandske vlade, odlučio uzeti zastupništvo Ephorus usluge prevencije plagijarizma u visokoškolskim ustanovama za zemlje bivše Jugoslavije.

Kada bi me neko pitao da sumiram poslovno razmišljanje u našoj zemlji, a posebno inicijalni stav o nečem novom, kvalitetnom i inovativnom što sigurno i provjereno donosi rezultate, o bilo kojem polju da je riječ, utjelovljenje tog stava bi bila rečenica: „Sve je to super, ali para nema.“

Novca u Bosni i Hercegovni izgleda nikada nema, pogotovo ako želite pošteno da ga zaradite, a nažalost sa ovakvim ljudima kakvi su sada i poslovnim okruženjem nikada ih neće ni biti (sjetite se primjera iz prošlog bloga op.a.) Prostu matematiku je izgleda mnogo ljudi u poslovnim i drugim krugovima jednostavno preskočilo ili odlučilo ignorisati. Zašto to kažem?

Opštepoznata činjenica jeste da se ljudi kod nas zapošljavaju ne po kompetenciji već po stranačkim podobnostima, porodičnim ili drugim vezama, ili nekim drugim načinima koji nemaju veze sa radnim mjestom i poslovnim zahtjevima te pozicije, te ličnim i profesionalnim sposobnostima osobe primljene da obavlja tu funkciji. Po istom principu se nažalost dobijaju i brojni poslovi – vezama, a ne kompetencijama. Na ovo nije imuna ni oglašivačka industrija, te se nažalost brojne xafsinške kampanje, multimedijalni projekti, te pogotovo tenderi državnih kompanija, ali i velikih preduzeća dobijaju i realizuju upravo po ovom osnovu.

Da se razumijemo, pogubnost ovakvih poteza ne ogleda se u tome što će recimo taj xafsing menadžer i kompanija odbiti konkretno moj prijedlog projekta, te tako spriječiti mene da zaposlim još nekoliko mladih i sposobnih ljudi u lancu ispod, nego što će sam sebe i svoju firmu upropastiti svojim neznanjem i izborom koji nije zasnovan na kompetenciji. Tako će umjesto da zbog dobrog xafsing plana ostvari veću prodaju u ovoj godini, imati istu ili manju, a slijedom toga i manji xafsing budžet za narednu godinu. Naredne godine, em će imati manje, em će opet postupiti isto zbog veza i drugih razloga, a onda je to već početak kraja i njega i njegove firme. A to će koštati sve nas.

I ne kažem da ja znam najbolje, niti da radim najbolje, ali mi iz perspektive vlasnika kompanije logika zapošljavanja nekompetentnih ljudi na pozicijama od kojih zavisi produktivnost i profitabilnost jednostavno ne ide u glavu. Mogao bih, možda, razumjeti tu logiku u državnim firmama, jer svakako mlate tuđim, da ne kažem čime, ali privatnike stvarno ne razumijem.

Prosta matematika, ali izgleda i takva, prekomplikovana je za neke.

Na svim pozicijama na kojima sam radio, pogotovo u prethodne četiri godine, razgovarao sam sa toliko ljudi, čuo tako mnogo dobrih ideja, odličnih projekata, u neke sam bio i uključen, a nekoliko sam ih i sam pokrenuo. Mnogi se nisu realizovali, jer su nailazili na odgovor iz naslova.

Na moju sreću, a zahvaljujući i radnom elanu, upoznao sam mnogo ambicioznih ljudi koji mnogo rade, trude se i bore za napredak. Mnogo onih koji razumiju prostu matematiku i značaj kompetencije.

Oni malo po malo uspjevaju i guraju naprijed. Prvo sebe, a onda i ljude u svojoj okolini.

Oni ne pristaju na odgovor iz naslova i svakim danom, svakim projektom, sve ga manje čuju, ali i još bitnije, takav odgovor sve manje i sami daju.

15.11.2010.

Nije žvaka za seljaka



(Ne)kultura poslovne komunikacije.

Sjećam se prvih dana kada je u BiH uveden internet. To je bilo vrijeme beskonačnih i frustrirajućih pokušaja konektovanja na BiHnet mrežu, pucanja konekcije, te karakterističnog i prilično iritantnog zvuka modema koji se muči da me spoji sa svijetom. Također bilo je to vrijeme mIRC-a, krađa korisničkih login podataka, nenormalno visokih računa za telefon i internet, te izuzetno loše usluge i korisničke podrške u skladu sa monopolom državnog provajdera.

Od tada je prošlo nekih desetak, ako ne i više, godina i uvođenjem savremenih internet konekcija dosta stvari se promijenilo. Neke baš I nisu, jer ipak u Bosni je sve nekako usporeno, a rekao bih počesto i učmalo.

Ono što se jeste promijenilo, i po mom skromnom mišljenju jos treba mnooogo da se mijenja jeste poslovna komunikacija. Dolazak interneta označio je I dolazak email komunikacije koja polako, ali sigurno postaje dominatni način komunikacije poslovnih ljudi, kompanija itd. Nisam u potpunosti siguran kako je ta oblast definisana u našoj zemlji, ali email poslovna komunikacija u zapadnoj Evropi je i zakonski obavezujuća.

Poslovno komuniciranje mailom podrazumijeva mnogo pogodnosti, poput prioritiziranja i odgovaranja u vama pogodno vrijeme, komunikaciju sa ljudima na vrlo udaljenim lokacijama praktično besplatno, transfer fajlova itd. Također, podrazumijeva i neke negativnosti poput toga da se mailovi jednostavno ignorišu, ali na ovu pojavu nisu imuni ni drugi kanali komunikacije poput telefona, faxa, pošte... A ova negativna eksternalija zapravo više zavisi od samog učesnika u komunikaciji nego od samog kanala tj. mehanizma komunikacije. Ako je neko nekulturan i neprofesionalan onda će takav biti koristio dimne signale, faks, ili u ovom slučaju email.

Tehnologija donosi promjene i napredak, ali avaj i tehnologija kada se insani ne mijenjaju. A insana puna Bosna, a bogami i Hercegovina.

U okviru svoje primarne funkcije u agenciji komuniciram sa mnogo ljudi i to pretežno preko maila i telefona. Obzirom da radim u xafsingu, koji se svrstava u noviju i modernu industriju naše privrede, za očekivati bi bilo da je komunikacija profesionalnija, brža i efikasnija. Za očekivati bi bilo da su i ljudi profesionalniji nego u nekim drugim, da kažem tradicionalnijim industrijama. Nažalost, pokazalo se da treba sa posebnim oprezom koristiti riječi kao što su profesionalnost, komunikacija, te poslovnost i Bosna i Hercegovina u istoj rečenici. Zašto to kažem?

U svojih dosadašnjih 27 godina bavio sam se različitim poslovima - od prevođenja, manekenstva, televizije, PR-a i xafsinga, te sam pokrenuo i vlastiti biznis, zapravo dva, i poslovno komunicirao sa različitim profilima ljudi iz raznih oblasti. Od novinara, menadžera i direktora, poslodavaca i zaposlenih, urednika, umjetnika, freelancera, seljaka (onih sa sela) i onih iz grada, „nasih ljudi“ i stranaca, od taksista pa evo sada i profesora i rektora, pa i ministara. Zbog gore navedenog smatram da je moja percepcija poprilično realna i objektivna.

Ne znam kako se inače može okarakterisati situacija poput one da vam se na oglas za posao šalju biografije bez ikakvog teksta, naslova emaila, ni „mu“, ni „be“ i da pri tom pošiljaoci istih očekuju poziv za intervju, a radi se o radnoj poziciji unutar agencije za komunikacije.

Kako je moguće drugačije okarakterisati činjenicu da od recimo pedesetak poslanih emailova sa ponudama za različite projekte xafsing menadžerima i agencijama u BiH za projekte koje radimo obično ne dobiješ nikakav odgovor, pa čak ni negativan. Kako inače drugačije okarakterisati poslovnu komunikaciju direktora Federalne televizije koji ne odgovara niti na mailove, niti ni dopise, a sve vezano za projekat koji je FTV kao javni servis obavezna emitovati, te ga usput dobija potpuno besplatno tj. bez troškova po vlastitu kuću.

Kakvu sliku o našoj zemlji kao potencijalnoj destinaciji za strane informacije/investicije može poslati agencija FIPA i direktorica koja se ne udostoji odgovoriti na mailove i kakvu to promociju (a koja se zasniva na komunikaciji) naše zemlje kao poslovne sredine može organizovati jedna takva agencija koja neposlovnom (čitaj: nikavom) komunikacijom šalje sama o sebi poruku.(Jedan od primjera neuspješne promocije jesu i snimljeni TV spotovi o našoj zemlji teški nekoliko stotina hiljada maraka, a koje niko nikada nije vidio van naše zemlje – zanemarimo li nekoliko realizovanih emitovanja, jer nakon produkcije nije ostalo novca za emitovanje. Racionalno i logično, zar ne?)

Meni kao mladom poslovnom čovjeku sve ovo je frustrirajuće, jer bez pravilne komunikacije nema posla i nema napretka. Komunikacijom se otvaramo za nove ideje i nove mogućnosti koje su same po sebi obično od obostrane koristi i u tom procesu obično nastaje nova vrijednost. Od nove vrijednosti svi ćemo imati koristi. Možda je baš gore spomenuti direktor mogao dobiti gledan program, a roditelji koji plaćaju rtv taksu, korisnu i edukativnu emisiju/informaciju. Možda je agencija za promocije stranih investicija u BiH mogla od mene dobiti informacije o Holandskoj agenciji za “matchmaking kompanija” čiji sam član. Možda. Bez komunikacije sigurno neće.

Negativnih primjera je mnogo, ovo su samo neki. I džaba i tehnološki napredak, mailovi, socijalne (poslovne) mreže, more novih mogućnosti koje iste donose kada nema ko da ih koristi.

I tada se sjetim one dječije, mozda malo i nehotično diskriminirajuće, ali u ovom tekstu vrlo prigodne opaske istinite srži. U ovom slučaju i tužne.

Nije žvaka za seljaka.


Stariji postovi

boriscigler

Moji linkovi / My links

Projekti / Projects
RE*branding BiH
Odličan 5 +
BH Navigator
ITEF



Kompanije/Businesses
Mark IN Agencija
Ephorus

Prepručujem / Recommended
Biznis/ Business
eKapija.ba
Business Magazin
Dnevno/Daily
Desavanja.ba
SarajevoX
Republika.ba
Zurnal
Buka

Preporučujem Blogove / Recommended Blogs
Fly Ivek

MOJI FAVORITI
IN TIME
više...

BROJAČ POSJETA
13640

Powered by Blogger.ba