boriscigler

Mentalna gimnastika

07.10.2012.

Prećutni dogovor sa đavolom - kako krademo sami od sebe

Bliži se vrijeme kada se, opet, po ko zna koji put, spremam za odlazak u Amsterdam. Već zadnje tri godine, u borbi za svoje snove, skačem kao po šahovskoj tabli između ove dvije zemlje. Potpuno različite, a opet meni obje drage. Meni obje privlačne, a opet često odbojne. Nesavršene, svaka sa svojim nedostacima i manama koje me tjeraju da budem i osjećam se i tu i nigdje. U potrazi.

Obje zemlje posmatram gledam kroz dvije prizme ili kategorije. Prva kategorija je zemlja, geografsko područje sa svojim karakteristikama koje su tom području date od prirode, Boga ili svemira kako je kome draže. Drugu kategoriju čini sve ono što nije djelo prirode, već čovjeka i sve ono što je čovjek izgradio, uradio i radi. Druga kategorija je zapravo društveni sistem ili društvo kojeg su izgradili stanovnici tog istog područja.

Jučer sam se vratio sa jednodnevnog puta u Hercegovinu. Upijao sam sunce, upijao sam zemlju. Doručkovao sam uz pogled na Stari Most. Ručao sam u hladu izvora Bune, uz pogled na blagajsku tekiju. Popio sam čašu hercegovačkog vina u zalazak sunca na Jablaničkom jezeru. I bio sam sretan, zadovoljan i zaljubljen. Zaljubljen u zemlju, planine, sunce, rijeku, jezera, hranu, stijene i prirodu bogatu i savršenu kao rijetko gdje na svijetu. No, nigdje nisam dobio račun.

Ako bi pogledali drugu, društvenu kategoriju ove zemlje - ekonomiju, firme, poslovnu praksu, korespondirajuće brojke i ekonomske pokazatelje, zatim kuće, ceste, pa i lica, zapravo sve ono za šta je ljudski faktor zaslužan u ovoj zemlji - slika je više nego tužna, prljava i ofucana. Istovremeno, i ono najbitnije, u više nego očitom nesrazmjernu sa prirodnom ljepotom kojom ova mala zemlja i više nego obiluje.

Bosna i Hercegovina, kao i većina balkanskih zemalja ima jednu zanimljivu karakteristiku, rekao bih i prećutno instaliran sporazum između onih koji su vlasti i njenih građana. Svi kradu i potkradaju, samo jedni malo više od drugih, a zapravo na kraju svi sami od sebe, uskrajući jedni druge za zemlju ugodnog, skoro pa idealnog života.

Prećutni dogovor sa đavolom, zapravo je dogovor između ljudi samih sa sobom. Građane ove zemlje niko nije razvlastio, niko nije natjerao da voze po najlošijim cestama, da imaju najprljavija naselja, da nemaju parkinga, da imaju kuće bez fasada i da žive u društvenom sistemu koji ih muči i ne pruža ono što im treba. Građani ove zemlje su se dogovorili, prvo sami sa sobom, da ne umiju i ne znaju sebi napraviti bolje.

Ako i žele nešto bolji sistem, nisu naučili, barem još uvijek, da se društvo i sistem gradi i stvara zajedničkim angažmanom i učešćem sviju, a ne dobija kao poklon, ili kao humanitarna pomoć. Na kraju, dobili su sve što im je priroda mogla dati – sunce, kišu, snjeg, rijeke, jezera, planine, more, livade, pećine, oko nečega bi se mogli malo i potruditi zar ne?

Ipak izgleda da ne. Barem ne još uvijek.

Pa kako se odvija i u čemu se ogleda taj prećutni sporazum sa đavolom, samim sobom i između stanovnika i njihovih kao predstavnika – onih koji su na vlasti? Zapravo vrlo jednostavno. Naime, iako su ljudi mahom nezadovoljni sistemom u kojem žive, nisu dovoljno nezadovoljni da bi nešto konkretno po tom pitanju i učinili. U smislu da investiraju od svog svakodnevnog vremena sat-dva da se bave pitanjima koja se ne tiču samo njih, nego društva u cjelini. Istovremeno se žale i sjete tog istog sistema kada ih on razočara, zazivajući i okrivljujući nekoga drugoga kao odgovorne osobe za neko stanje ili situaciju. Te se situacije dešavaju svaki put kada ljudi učahureni u svoje mikro svijetove, ipak moraju iskoračiti u zajednički svijet i doći u kontakt sa društvenom infrastrukturom – bilo da je to cesta, škola, bolnica ili opština. Kako je moguće da nisu dovoljno nezadovoljni da bi nešto uradili, promijenili, angažovali se? Mislim da se odgovor krije u podatku koji sam gore naveo, a to je da nigdje u Hercegovini za usluge i proizvode koje sam konzumirao, nisam dobio račun. Od parkinga i spavanja, do jela i pića. Drugim riječima ti ljudi su, ne izdavajući mi račun, izbjegavali prijavljivanje prihoda, a samim time i poreza. Iz poreza bi se po pravilu trebale finansirati sve te stvari koje su sada ofucane, prljave i loše. A njihove finansiranje kontrolisati od strane stanovnika koje te novce i daju. No to se ne dešava, pogotovo ovaj dio kontrole potrošnje novca kojeg dajemo, jer je sistem baš kako je nama omogućio da malo po malo krademo, tako je omogućio onima na vrhu da to isto rade. Samo malo više

Krađa i varanje sistema takvog kakav jeste je nešto što se događa svakodnevno i nešto u čemu svi mi učestvujemo. I sve sam više siguran, da je to prećutni dogovor u kojem svi učestvujemo i jedan od glavnih razloga zbog čega se u našoj zemlji ne dešavaju nagle promjene na bolje.

Naime, BiH je zemlja gdje svi učestvujemo u korupciji, htjeli to priznati ili ne. Bivajući prividno oslobođeni tj. ne kažnjeni za izbjegavanje obaveza prema sistemu, bilo to plaćanje kazne policajcu, ili traženje tj. izdavanje računa za parking, dobijamo kakvu takvu satisfakciju i podlogu za aminovanje šire društvene disfunkcionalnosti koja počiva na neradu i nesposobnosti onih koji sistem vode – političara i državnih zaposlenika. Dopuštajući nam da se 'provlačimo' sa manjim prekršajima i nepoštivanjem pravila društva, vođe sistema kupuju i moderiraju našu intertnost. Može se stan iznajmiti, a ne prijaviti porez, može se napraviti prekršaj a ne platiti kazna, može se parking naplatiti, a ne izdavati račun itd.

No istovremeno, dok svi mi po malo krademo, oni na vrhu kradu naveliko. Jer, mi očigledno, iako smo toga svjesni, to ne sprječavamo. A i kako bi, kada hajde eto, ipak se nekako provlačimo, živimo i sa ovom malo što imamo. Što se kaže, „Šuti, dobro je“

Kada bi sistem bio oštriji, mjere kontrole efikasnije, njegovi članovi manje bi varali i krali, ali istovremeno od tog sistema očekivali i tražili više. E to je upravo ono vođe sistema ne žele, jer je to situacija koja im ne odgovara. Sve dok svi mi pomalo krademo i provlačimo se kroz sistem, ne shvatamo da podržavamo sistem koji je zapravo i napravljen da bude takav - jednostavan za varati. Samo, ko je bliži vrhu, može se provlačiti sa većim prevarama sistema.

Ono što je problem u svemu tome, jeste što svi sebi krademo mogućnost života da živimo u zelji koja ima sve preduslove da bude savršena, kako prirodom tako i društvenim uređenjem.

Sve u Bosni i Hercegovini što je dato od prirode je prelijepo. Sve ili većina onoga što je čovjek napravio je loše. Upravo u tom nesrazmjenu mi danas živimo. Holandija, koliko god naprednu ekonomiju imala i uređen društveni sistem, nikada neće moći promijenti svoju klimu, imati ovakva jezera i rijeke, imati i sunce i snjeg.

Mi, sistem, društvo i ljude, ipak možemo. Pitanje je samo hoćemo li znati, umjeti i imati snage. Ipak dokle god je ono što je negativno promjenjiva kategorija, ja sam optimista. Jer, planinu niko neće moći pomjeriti, ali političara, partiju ili kompletan sistem ipak mogu promjeniti ljudi.

boriscigler

Moji linkovi / My links

Projekti / Projects
RE*branding BiH
Odličan 5 +
BH Navigator
ITEF



Kompanije/Businesses
Mark IN Agencija
Ephorus

Prepručujem / Recommended
Biznis/ Business
eKapija.ba
Business Magazin
Dnevno/Daily
Desavanja.ba
SarajevoX
Republika.ba
Zurnal
Buka

Preporučujem Blogove / Recommended Blogs
Fly Ivek

MOJI FAVORITI
IN TIME
više...

BROJAČ POSJETA
14305

Powered by Blogger.ba