boriscigler

Mentalna gimnastika

10.09.2010.

Najludja noc

Vozeci se prema planini Jahorini, pokusavao sam namjenski da usmjerim svoje misli ka buducem naslovu mog teksta, koji je nakon onoga sto sam dozivio, jednostavno morao kada tada da izadje iz mene. Nenamjerno sam poceo slusati neku radio stanicu, na kojoj je bio, valjda, neki prednovogodisnji program, sumoran kao i vrijeme koje me pratilo, a koji se sastojao od zivog javljanja slusalaca i njihovih komentara na to gdje ce provesti novogodisnju noc.

Kicenje je u lijepoj nasoj nacin zivljenja, i to ne ono prednovogodisnje ili kicenje jelki (jer to je zabranjeno, bas kao i Deda Mraz) nego ono u okviru kojega se od ispodprosjecnih likova prave zvijezde, gdje obicne i sasvim trivijalne stvari dospjevaju na naslovnice casopisa i dnevnih novina itd. Shvatate sto hocu reci. A ako ne shvatate, onda kupite prvi casopis koji Vam padne pod ruku, ili ne daj Boze – najtirazniju novninu.

Elem, tako ti je voditeljica tamo nekog radija, postala moja muza inspiracije za naslov, trudeci se da melanholicnu predpraznicnu atmosferu, okrnjenu recesijom i svakodnevnim politickim razvlacenjem pameti gradjana i jednog i drugog entiteta uljepsa, bar na trenutak, opisujuci docek nove godine kao specijalnu noc – Najludju noc.

Nazalost, i pored nastojanja voditeljice da isposluje odgvore koji bi bili u skladu sa njenim tonom i entuzijazmom, ljudi su vecinom javljali sa odgovorima kako ovu, bas kao i ostale novogodisnje noci, ce docekati onako obicno, u kucama, sa porodicom. A jednu od noci prije, i ja sam trebao. Bilo bi mi pametnije i razumnije, ali pameti i razuma u Bosni, a bogami i Hercegovini ponajmanje ima.

Svaki dolazak u rodnu zemlju i rodni grad u meni pokrece cudnu buru osjecaja, koji sezu od najvece nostalgije i patriotizma, do tuge, sazaljenja, rezignacije pa i mrznje. Bure su prolazne, kao i svi ti osjecaji, no ono sto ostaje jeste zaljenje za sudbinom koja je snasla ove ljude, te unutrasnja potreba za promjenom svijeta oko sebe – nekog aktivizma za drustvenim boljitkom kojim je, shvatam svakim danom, protkana svaka moja poslovna aktivnost.

Uvijek sam govorio kako mozes izvuci covjeka sa Balkana, ali ne mozes Balkan iz njega. I ja sam mozda i najbolji primjer. Bez obzira na to sto zaista jesam dijete iz grada, sa zavrsenom Drugom gimnazijom, modeling, TV, pa evo i poslovnom karijerom, magisterijom medjunarodne ekonomije u Amstedamu, mnostvom gay prijatelja itd. u meni ima tog Balkana, koji me cini jednom, neskromno, zanimljivom osobom.

A gen Balkana najvise proradi kada si u Bosni, te sam tako i ja jedne subote, sa svojim muskim drustvom zavrsio u kafani. Onoj pravoj, reci ce neki i najgoroj, ali meni u tom trenutku, najboljom i najveselijoj. Da ne pravimo (anti)reklamu, reci cemo da je na Ilidzi, sto bi citaocima, barem iz, Sarajeva, trebalo biti sasvim dovoljno.

Na opis atmosfere i kompozicije ljudi ne treba trositi rijeci. Oni koji su ikada bili u jednoj, znaju da je kafana na Balkanu, zapravo institucija, ali i najbolje ogledalo drustva. Oni koji nisu, ne moze im se ni objasniti. I jednu svakako moraju posjetiti. A citiracu ponovo, mog prijatelja iz prethodne price koji kaze: „Ma narod voli veselo!“ I bogami je u pravu.

U svom tom crnilu i cemeru, drustvenom, duhovnom i ekonomskom, narod u Bosni jednostavno voli veselo. Mnogo je predever'o i naucio je da se raduje eto onako, iako nema mnogocemu. Psiholozi bi rekli da je to i bijeg od realnosti, ali necemo ulaziti u te vode. Barem ne jos. Veseleci se u toj Balkanskoj instituciji nisam ni slutio da ce upravo ta noc biti potpuno luda, najludja, a opet, i sto je najgore, ovdje vrlo normalna i uobicajena. Najludja noc, ali ne novogodisnja.

Kako drugacije opisati noc u kojoj covjek puca iz automatske puske na kafanu, a u kafani muzika ne staje!? Kako opisati noc u kojoj docekujes prijatelje koji su na tvoj nagovor dosli, i koji ti govore da se ispred puca, a ti im govoris da udju preko parkinga „jer je tuda sigurnije“!?!? Kako nazvati noc, u kojem automobil u kojem je doticni dosao, nece da upali, a covjek sa istom tom puskom vrelom od netom ispucanog rafala, zaustavlja taksi i odlazi!? Kako nazvati te ljude, kako nazvati tu zemlju, gdje je sve ovo jednostavno


n o r m a l n o

i

u o b i c a j e n o.

Najludja noc je davno pocela i nikako da zavrsi. Svjetlosti niotkud, nikako da svane. Opste ludilo u kojem je normalno citati o pucnjavama pistoljima, automatskim puskama i bombama. Ludjaci koji su se na tu kulturu nasilja navikli i oguglali. Ludjaci koji i dalje samo vole veselo i dalje plesu u Najludjoj noci.

27.11.2009.

Gdje prestaje logika tu pocinje Bosna

Gdje prestaje logika tu pocinje Bosna

 

 

Ovaj kratki, ali sjajni i nevjerovatno, nazalost istiniti naslov, posudio sam od jednog mog prijatelja . On je inace jedan od rijetkih ljudi koji duboko i istinski shvata ovu nesretnu i napacenu zemlju, zivi u njoj i radi, moram dodati uspjesno, a nekako uspije ostati najraspoloženija osoba koju poznajem u Bosni i Hercegovini i osoba kojoj se ja divim zbog te nevjerovatne energije. Nisam spomenuo da je moj prijatelj u kolicima. Bez obje noge.

 

Cesto sam trazio nacine kako opisati nasu zemlju i postratnu situaciju. Ne nekome amerikancu, kinezu, englezu. Sebi. Ovako komplikovanu zemlju, zemlju sa tri predsjednika, tri naroda koja i 17 i koliko godina ne mogu da se dogovore ni oko cega, priznati cete nije najlaske opisati. No, to je samo na prvi pogled. I to je nesto sto je tesko nekome ko nije zivio tu, nekome koga nije morila bosanska svakodnevnica, bosanski cemer. 

 

Vozeci se po ulicama Sarajeva, cak ni uz sve glasne stihove aktuelnih pjesama, zatamnjena stakla i brzinu, koja priznajem nekada je bila i vise od dozvoljene, nisam mogao a da pobjegnem, pa makar na kratko od rijeci koje su mi prolazile kroz glavu..

 

 Z e m lj a  

 

  t u z n i h    

 

l i c a.

 

Lica prolaznika na ulici, lica prodavaca u lokalnom xafsu, lica ljudi na tramvajskim stanicama. Kuda god da se okrenes vidis smrknute poglede, onako utucene i depresivne, zabavljene o svom jadu. Ponaosob. Duboko, ispod sminke, ispod cak i nekog osmijeha, pogleda u daljniu, iza dima cigarete...drine u prosjeku.

 

Sada kada zivim u Amsterdamu, jednom od najljepsih i najopustenijih gradova primjetim da su ljudi oko mene sretni. Na pocetku mi je to bilo cudno. Sve je bilo cudno, a realno malo i jeste neobicno. Bickili, coffee shopovi, kisa i sunce u isto vrijeme, ljudi pjevuse, ljudi se smiju. Kinezi, amerikanci, holandjani, koreanci, crnci, bijelci, mulati, pa eto i pokoji bosanac.

 

Hej! Smiju se bez ikakvog razloga!

 

Onda sam jednog dama uhvatio i sebe kako se smijem – bez ikakvog razolga. Drugi dan uhvatio sam sam sebe kako pjesvusim. Punim glasom. A cim sam dosao poceo sam se voziti biciklom.  Zarazen sam?!  Da nije onaj HNNH, prehladjene svinje.  Ili kako vec.

 

Sekunda, dvije sekunde, tri....cetiri.

Cekaj malo...

 

Zapravo, nema tu nista cudno. Ljudi su ovdje sretni! I to ne samo ponekad. I to ne samo kada se napiju u restoranu. I to ne samo kada idu na godisnji odmor. Vec svaki dan, i kad je sunce i kad je kisa, i kad je vjetar i kad je snjeg (doduse njega jos nije bilo). A vjerujte mi na rijec – vrijeme je ovdje sranje! Da prostis...

 

Pa ko je tu cudan onda? Mi ili oni?

 

Sarajevo-x, danas na internetu sutra u novinama. Vijest.Realplayer, Federalna TV. Poznanik i nekadasnji kolega, koji je svojim talentom i znanjem, nametnu svoju emisiju kao jednu od najgledanijih u cijeloj Bosni i Hercegovini. Barem dokle signal FTV seze. Odgovorite ljudima. Tema aktuelna. Nazalost, objektivno i vise nego glupa i potpuno, ali potpuno suluda. O gostima i sagovornicima ne zelim da trosim rijeci. Tema: datum dana drzavnosti.  Sigurno ste gledali, ako niste, onda ste culi, neko vam je pricao uz kafu. Ako niste, cuti cete. Neizbjezno je, a rekao bih i zarazno. Glupost je opasnija i lakse se siri od prehladjenih svinja.

 

I tako je svake sedmice. Nova glupost, nova vijest, nova tema, novi clanak, novi prilog. I tako sve u krug. Glupost, iza glupost, pa iza gluposti, pa onda opet, pogadjate – glupost!

 

U Bosni i Hercegovini glupost je najzastupljenija tematika u medijima. Uvijek je isto sranje, samo drugo pakovanje. Nova prica, novi problem, novo prepucavanje, izajva, pa onda sastanak – bez rjesenja naravno. Pa onda onaj Visoki, pa onda ovaj, pa onaj, prvi i drugi, pa onda se nakad i neki treci. U krug, u krug, u krug. Plejadi mankena gluposti nikada kraja.

 

Prije nego se vratim na mog prijatelja s pocetka price, zapitaste li se zasto su oni ljudi na ulici, stanici, u prodavnici zapravo tuzni? Zanemarite granatiranje glupostima, iako bi realno, to i najsretnijeg i najbezbriznijeg holandjanina ubilo u pojam. Barem malo.

 

Zasto su tuzni?

 

Mozda zato sto nemaju posla. Mozda zato sto oni i koji imaju, jedva sastavljaju kraj sa krejem. Mozda zato sto su u kreditima. Mozda zato sto ne mogu nigdje maknuti dalje od Hrvatske. Mozda zato sto ce se uskoro i do mora morati na krediti Mozda zato sto im se polovna, i uvezena auta raspadaju na rupama, izmedju malo ceste.  Mozda zato sto se pozorista zatvaraju.  Mozda zato sto sastavljaju kraj sa krajem. Mozda zato sto nemaju za lijekova....Moze li biti da je zbog toga?

 

 

Ma ne, njih sekira koji ce se datum slaviti, u drzavi u kojoj se nema sta slaviti. Ma ne, njih sekira ko je sta rekao, izjavio. Ma nije ni to, njih sekira Deen.

 

Priznajem, i mene su te stvari sekirale. Sada vise ne. Sada se samo cudim, i to ne vise ovim nasmijanim ljudima, nego nama – Bosancima i Hercegovcima. Cudim se ljudima, a prije toga cudim se novinarima, televizijama, novinama – generalno medijima. Zasto?

 

Pa mozda zato sto se niko ne sekira oko, na primjer, naseg bruto nacionalog proizvoda – najnizeg u regiji, vrijednosti 65 godina zivota i 40 i nesto godina rada koje su upakovane u 300 – 400 KM penzije. Mozda zato sto se ama bas niko ne sekira oko privrede koja grca u recesiji. 70 i nesto hiljada ljudi koji su ostali ove godine bez posla. I to povrh onih vise od pola miliona, nezaposlenih od prije. Mozda zato sto se ama bas niko ne sekira sto imamo najvise advokata, politologa, i ekonomista u zemlji u kojoj nema proizvodnje, i zemlji ciji je tekuci racun uvijek u minusu – uvoz veci od izvoza.

 

Ne sekiraju se ni oko naseg predsjedavajuceg vijeca ministara – svojevrsne legende i ekenomskog gurua koji je unazad godinu izjavio da recesije nece biti u nasoj zemlji.

 

Jok, sekiraju se ljudi oko datuma. Jastaradi. A i kako ne  bi kad nemaju sta drugo gledati, nemaju sta drugo cuti.

 

Moram pitati mog prijatelja sekira li se on. Ali necu mu povjerovati i da kaze da se sekira. Mozda oko posla, oko naplate, pa na kraju mozda kao i ja pomalo. Ali zasigurno znam da se cudi, bas kao i ja. I pise na svom Skype statusu :

 

Gdje prestaje logika – tu pocinje Bosna.

 

 

 

 

 

 

 

 

21.07.2009.

Izvana gladac, iznutra jadac.

Dani moga djetinjstva, onoga dijela prije rata, obojeni su veselim i lijepim uspomenama. Neka od najupečatljvijih su definitivno bila beskonačna duga putovanja na more, buđenje u 4.00 kako bi se „stiglo“ na vrijeme (ne daj Bože kasnije krenuti), ali i ritualna vlastoručna pranja ljubimca na četiri točka.

Proljetne, ljetne, pa i pokoje jesenje subote ili nedelje bile su barem dijelom rezervisane za iskazivanje ljubavi prema vlastitom limenom ljubimcu i vremenu „za sebe“ utjelovljene kroz ručno pranje automobila. Priroda je u našoj zemlji uvijek bila nadohvat ruke, a kako su tada autopraonice zapravo bile oskudne (sjećam se zapravo samo jedne – Slona), jedan od čestih, a po meni i najživopisnijih prizora, bilo je pranje automobila – gdje drugo, nego u rijeci.

Tako bi mehaničari, doktori, advokati, profesori i svi drugi svoje ljubimce, sami ili u društvu prijatelje, djece, pa ponekad i čitave porodice, s vremena na vrijeme „počastili“ tretmanom sa mnogo bistre riječne vode, malo deterdženta i višesatnim prebrisavanjem krpama (u izuzetnim slučajevima originalnim jelenskim kožicama), koje su porijeklo vodile od starih majica, potkošulja, a bogami i gaća.  Automobili su bili blistavo čisti, a vlasnici mistično sretni i samozadovoljni, što je vjerovatno neka muška stvar, koju se ne treba ni truditi objašnjavati. Žene vozača, baš se i ne sjećam.

Prije nekog vremena se na naselju Aneks, inače u blizini mog bivšeg naselja, desio slučaj koji se svakako može tumačiti kao jedna od manifestacija modernizacije i ulaska „zapadne“ tehnologije u svakodnevnicu prosječnog bosanca i hercegovca. Ovoga puta globalnu modernizaciju su najviše osjetili muški primjerci glavnoga grada – Sarajlije. O čemu se zapravo radi?

Self-servicecarwash, autopraona na žetone, ili  „tamo gdje možeš oprati komplet auto za dvije KM“.

Kako sam po prirodi znatiželjan, odlučio sam i sam isprobati „novotariju“ u našem gradu, a kako je osjećaj i potreba štednje duboko usađena u svakoga od nas, pa i u mene, priznajem da  ni taj poriv nije bio zanemariv.

Isprva je sve izgledalo sjajno, dugmići sa „vruća voda i vosak“, „hladno ispiranje i konzerviranje“, „pranje ćilima“, a sve uz neprocjenjivi osjećaj vlastoručnog pranja, i to sve za 5 minuta, i za 3, a ako si jako brz, onda i 2 KM.

Ono što je simptomatično jeste da koliko god se trudio, davajući na kraju jednaku sumu pa čak i više nego u „staroj“ autopraoni, automobil nikada ne bi bio onako čist. Zapravo, izvana bi blistao, ali iznutra se nikada nije mogao postići efekat potpuno čistog i mirišljavog automobila. Prvi razlog bila činjenica da rijetko ko sa sobom ima sve potrebno da bi se postigao taj nivo čistoće, a drugi zato što je jednostavno bilo prekomplikovano i predugo bi trajalo. Iako se nudi mogućnost „komplet“ pranja, vlasnici, u utrci sa vlastitim obavezama i u skladu sa društvenim normama, nekadašnji cjelodnevni ritualni tretman svode na trominutno i dvokonvertibilno pranje izvana. A i ko mari, kada je bitno da se sjaji izvana. Ono što drugi vide!

Automobilom blistavim izvana, sjajnih felgi i uz zaglušujuće glasnu muziku, počesljani vlasnik automobila obučen u skladu sa zadnjim modnim trendom (barem tako on misli), spreman je za Grad. Da se pridruži stotinama sličnih. Dva – tri kruga po gradu, koji pogled, koja riječ, pokoje turiranje i onda kafa, piće, a navečer uz obavezan koktel.

Sa kojom markom u džepu, sa nijednom pametnom u glavi, i nekoliko razreda srednje i fakulteta po „Bolonji“ ili po „Babi“, ovaj i ovakvi su postali česta, a za mene i prečesta pojava u gradu.

Ima sada i mnogo više žena vozača. I neka ih. Ima sada mnogo autopraonica. I neka ih. Ima sada i mnogo boljih, i ljepših i bržih automobila. I neka i njih.

Nažalost, ima sada i previše ovakvih i sličnih! Ne bilo ih!

I ne može sve biti kako je bilo prije. I ne može se vrijeme vratiti unazad.  I ne može automobil nikada biti jednako čist za 2 minute i 2 KM, kao za čitav dan truda. Na kraju, i ne može nikada biti vrijedno samo ono izvana, a ne ono iznutra.

Lažem, nekima može, i jeste. I biće.

No, njima kažem...Izvana gladac, iznutra jadac!

03.10.2008.

Blog me in!

Blog me in!

 

Nakon nekoliko dana razmisljanja o tome kako i kada da zapocnem svoj blog i prisustvo u BH blogerskoj zajednici, izbor je pao na uobicajeno, po nicemu posebno, cetvrtak vece. A bilo je vise mogucih opcija.

 

Tacnije, svako malo bih se uhvatio da razmsljam kako bih bas u tom trenutuku mogao nesto napisati na svom blogu.

 

Hodajuci ulicom...

 

Leteci iznad oblaka, inspirisan pogledom u cisto nebo, a nesto kasnije i pogledom na zemlju, mrak, zmirkava svjetla u prolazu...

 

U toku ili na kraju savrseno obicnog radnog dana...

 

U svakoj od tih opcija znao sam jednu stvar. A to je da sam se zelio izvinuti svim blogerima na mojem prethodnom misljenju o njima, tj. sada vec nama...

 

Naime, nikada mi nije bila jasna ljudska potreba za „dnevnikom“ u stilu ispovijedanja, pisanja, biljezenja i bilo cega drugog sto bi imalo ikakve dodirne tacke sa obracanjem nekome, samom sebi u trecem licu.

Takodjer, za blogere sam smatrao ljude koji imaju slobodnog vremena na pretek, pa tako nemaju sta raditi nego pisati po internetu.

Bio sam u krivu, a evo kako je pocelo...

 

Malo po malo ili bolje receno slucajno, dosao sam u blizi kontakt sa blogom.

 

Iskreno, razloga za pokretanje mog bloga postoji nekoliko.

 

Prvo, imao sam toliko tih trenutaka „sad bih nesto napisao“ da sam na kraju shvatio da zaista trebam to uraditi.

 

Drugo, u zadnjih nekoliko godina u meni jaca zelja za pisanjem svoje „kolumne“, a toj je zelji, mojim prestankom rada u medijima, prijetila opasnost da ostane samo to – zelja.

 

Trece, mozda najbitnije, jeste da mi zaista nazalost nedostalje ljudi sa kojima bih se mogao kvalitetno ispricati i ostvariti komunikaciju koja prevazilazi uobicajena, svakodnevna „naglabanja“ i odgovore na pitanja  ko, gdje, sta, kada i kako.

Cak mislim da moj poriv, razlog i vecini ostalih. Ili se varam?

 

Elem, bilo kako bilo sada sam tu, pa cemo vidjeti kakav ce biti „feeling“

 

I tako, dragi moji blogeri, izvinite na pogresnim predrasudama!

 

Blog me in!


Noviji postovi |

boriscigler

Moji linkovi / My links

Projekti / Projects
RE*branding BiH
Odličan 5 +
BH Navigator
ITEF



Kompanije/Businesses
Mark IN Agencija
Ephorus

Prepručujem / Recommended
Biznis/ Business
eKapija.ba
Business Magazin
Dnevno/Daily
Desavanja.ba
SarajevoX
Republika.ba
Zurnal
Buka

Preporučujem Blogove / Recommended Blogs
Fly Ivek

MOJI FAVORITI
IN TIME
više...

BROJAČ POSJETA
13711

Powered by Blogger.ba